Cjelokupni književni opus Miroslava Krleže, naročito onaj između dva rata, oduvijek je funkcionirao kao uzbudljiv spoj dobre literature, enciklopedijskog akademizma i lijevog političkog angažmana. Negdje na rubu tog glavnog toka ispunjenog socijalnim dramama, političkim prevratima i lutanjima intelektualaca, od ‘Glembajevih’ i ‘Galicije’ do ‘Balada’ i ‘Zastava’, smješten je komad ‘U agoniji’, napisan 1928. i dopunjen trideset godina kasnije. Prvobitni komad je, doduše, odisao bojama svoga nemirnog vremena, ali je na pozornicama vrlo često doživljavan kao melodrama s tragičnim krajem. Zato su se u tumačenjima junaka ove gorke sentimentalne priče u južnoslavenskim teatrima smjenjivali velikani tog glumišta, od Vike Podgorske i Dubravka Dujšina, preko Marije Crnobori i Steve Žigona, do Vanje Dracha, Ene Begović i mnogih drugih. I briljantna izvedba ovog komada u Zagrebu prije godinu dana (Nela Kocsis, Ozren Grabarić i Darko Stazić) bila je fokusirana na tragičnu ljubav Laure Lenbach, koja se nije mogla izboriti s alkoholizmom bankrotiranog muža i nevjerstvom nekarakternog ljubavnika.
Nakon ove hvaljene i nagrađivane izvedbe, novu inscenaciju Krležine drame, ispunjenu drugačijom poetikom i neobičnim redateljskim rukopisom, gledali smo u nezavisnoj produkciji ovih dana u Beogradu. Predstava ne započinje uobičajeno, svađom bračnog para Lenbach, u trenutku kada Austro-Ugarske Monarhije više nema i kada su pripadnici aristokracije odjednom morali zarađivati kruh kojekako i snalaziti se u novim uvjetima. U beogradskoj predstavi čitavog tog prvog čina nema; detronizirani Lenbach već je izvršio samoubojstvo, a Laura, još umrljana muževljevom krvlju, pokušava s advokatom Križovcem, čovjekom kojeg zaista i do kraja voli, nekako izaći iz te životne noćne more. Bitno za predstavu je da redateljica Ana Đorđević taj komad nije vidjela kao ‘epsku priču jedne ljubavi’, nego kao dramu ‘u zoru suvremenog doba kakvo danas znamo’. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost advokata Križovca, koji novcem i utjecajem može kupiti sve, čak i vlastitu ministarsku fotelju, a ljubav jedne žene baciti pod noge, obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada. Današnja podređenost ljudi kapitalu i neiskrenim odnosima u javnom i privatnom životu samo su najekstremniji odraz onoga što se začelo upravo tada, i to je bio motivacijski okidač za ovu izvedbu. Ili kako kaže redateljica Đorđević: ‘Kroz intenzivan sukob muškarca i žene, u predstavi pratimo proces postepenog shvatanja laži u kojoj moderni čovek živi i proces demistifikacije principa po kojem funkcioniše društvo u celini.’
Kada shvati svu laž svoje intimne i egzistencijalne situacije, Laura se ne ubija patetično i melodramatski, kako je zamislio Krleža, nego s dva precizna metka ustrjeljuje Križovca, kako bi se na nekoj dubljoj ravni oslobodila okova koji su joj uništili život. Dvoje protagonista – Marija Vicković kao Laura i Radovan Vujović kao Križovec – uz svesrdnu pomoć Dijane Diklić, suradnice za specifični krležijanski govor, uvjerljivo su odigrali taj odnos, balansirajući rubom između intimne drame i sumorne slike vremena koje dolazi. Tome su na indirektan način služile i Krležine didaskalije – opisi radnje i raspoloženja likova, koje je na diskretan način izgovarao treći protagonist, Branko Cvejić, narator/inspektor u ovoj predstavi. Zaključno, ovakva izvedba komada ‘U agoniji’ nije nas željela uvući u ljubavnu dramu iz nekadašnjega građanskog salona, nego nas izvući na poziciju svjedoka jednog vremena, čijoj završnoj fazi upravo prisustvujemo.
