Pakao, odgovara samoj sebi raspaljena Krležina Klanfarica. Konvencionalni bračni život po eksplicitnim i implicitnim pravilima žanra to obično jest, jer konvencije ne služe ljudskoj sreći, nego neugasivoj žeđi sajmišnog mehanizma građanskog društva, a na sajmu se trguje svime. Posve je svejedno hoće li privremeni korektiv zapaljive ravnoteže doći u formi suhog leda ili kćeri vatrogasca, šake tableta ili remena oko vrata, pijana noć guta prethodnu pijanu noć, ista samo drugačija, u kazalištu koje uvijeno-razbijeno reflektira život, pokazujući da su sve ruke na pozornici i preko puta prljave.
Ako je zagrebački HNK izvedbeni žanr, onda je nova "Leda" (u režiji Franke Perković i dramaturgiji Dine Pešuta) poetsko-estetski ideal tip; fotogenična scenografija razvijena oko nekoliko monumentalnih komada (solidan posao Paole Lugarić), lijepi pedantno oblikovani kostimi (Doris Kristić), gluma bazirana na standardu amplifikacije realističkog modusa uz bacanje glasa iz neobarokne kutije do neobaroknih kutijica (uz koreografsku podršku Petre Hrašćanec). Autotematizacija malo/građanske hipokrizije, vječito fokusirane na trivijalnosti, šuplje geste i performative kratkog dosega u "Ledi" ne događa se na razini izdignutoj nad, nego posve među gnjilim narančama novca, prestiža, uspjeha. Resantiman frca na sve strane među likovima koji se svejednako trgaju i grčevito drže jedni za druge. Ono što "Ledi" kao komadu u istom potezu dodaje i oduzima na tragici pretpostavka je da ne gledamo iznimnu, nego sasvim ordinarnu noć, koja se neće transformirati, nego posve reproducirati sutradan, kada sunce ponovno bljesne pa ponovno zađe.
Od Krleže su glumcima i glumicama uvijek puna usta, a s pozicijom koju MK drži kao lektirni klasik u mainstream kazalištima, i pretpostavkom da pažnja pripadajuće publike zahtijeva određenu dinamiku, krležijanske izvedbe često uključuju brze recitacije razvedene od pedantno heklanih semantičko-stilskih minijatura u izvorniku. Što je fatalni gubitak osobito za građanske drame s obzirom na to da je MK u ovom slučaju prije svega kvalitetan sapuničar, uz literarno iskupljujuću kvalitetu briljantnog stilista. No često se čini da se suvremeno dramsko kazalište boji teksta jednako onoliko koliko na njemu inzistira, jer čim je riječ o gušćim teksturama, glumačka dikcija ide u pomalo sumanuti fast-forward, a opet se nitko ne usuđuje suviše štrihati kada je riječ o kanonu. Najnovija od brojnih "Leda" ne pati ili minimalno povremeno pati od tog poremećaja, stvarajući odnos bitnog i ključnog povjerenja između teksta i glumačke izvedbe koja misli i zna što i zašto izgovara. No još važnije, "Leda" Perković-Pešut prije svega je zabavna i seksi i ne shvaća samu sebe suviše ozbiljno.
Dvojac Perković-Pešut razumije i ne bježi od "Ledine" melodramatske prirode, s kojom je mišljena, pisana i prvotno izvođena, svijesti o tome da je riječ o umjereno sofisticiranoj zabavi za umjereno sofisticiranu kazališnu publiku. Neuredni kič vizualnog postava tako je komplementaran najboljoj mogućoj varijanti haenkaovske glume i ironičnim treši songovima koje su uglazbili Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić. Najsnažniji aspekt uprizorenja besprijekorna je podjela i glumačka igra koja na površinu iznosi često zapostavljene aspekte predloška, osobito lascivnost i banalnost vitičastog, ali u suštini bolno jednostavnog zapleta. Seks je od prvog do posljednjeg prizora sveprisutan, a uz novac i status, čini temelje goruće novogradnje. Samosvjesni, razmjerno čedni izuzetak čini "Ledin" dvodijelni uvodni, odnosno izvodni monolog koji uokviruje tijelo predstave, ali čija je funkcija mutna, a izvedba blijeda. Generalno su nešto izvedbeno slabiji segmenti mimo osnovnog ljubavnog kvinteta, što je neznatna šteta koju vjerojatno može sanirati daljnje razigravanje. Likovi jedni druge refleksno i/li iz dosade pale i raspaljuju, a onda alkoholom prebrišu sjećanja kako bi sutradan dramu započeli ispočetka. A sve to kao ultimativni rekvizit prati upaljač koji uporno i tvrdoglavo ne pali.
