Teofil Pančić, novinar, politički komentator i kolumnist tjednika Vreme ovogodišnji je dobitnik regionalne novinarske nagrade Srđan Aleksić. U ime tog povoda, razgovaramo o aktualnostima u društvu i novinarskom poslu. Pokušali smo se držati takozvanih univerzalnih tema u polju regionalnih "sličnosti i razlika", sa sviješću da je kraj godine dobar tajming za optimizam neke vrste. S optimizmom je uvijek teško baratati: ali računa se, valjda, i pokušaj.
Nagradu Srđan Aleksić dobili ste u kategoriji "Za hrabrost". Uz čestitku, međutim, uvijek dolazi gorka aroma: ovaj trenutak svijeta okrutan je prema svakom tipu intelektualnog napora u etici života. I možemo reći – nikad i nije bilo bolje, ali je li doista tako? Prošle su gotovo 32 godine od smrti mladića Srđana Aleksića koji je "umro obavljajući svoju ljudsku dužnost", kako je post mortem rekao njegov nesretni otac. Aleksić je branio slabijega, baš kao što to svaki pošten novinarski rad na svijetu pokušava. I sad, pokušajte se sjetiti sebe u zamišljenoj usporedbi nekad i sad: u nekovrsnoj analogiji statusa novinarstva prije tridesetak godina i sad. Što je onda bilo "novinarski hrabro", a što danas: nema razlike? Kakav ste novinarski tip bili prije tridesetak godina – ima li vam takva usporedba smisla?
Hrabrost je uvijek stvar konteksta. Nešto što je danas i ovdje znak hrabrosti, možda je jučer i drugdje bilo posve obična stvar, ili će to biti sutra. Čin Srđana Aleksića nešto je drugo, on je uvijek i svugdje herojski. Sebe nikada nisam zamišljao kao hrabrog – hrabri su, recimo, demineri. Sve što sam ja oduvijek želio, bilo je pisati. Ako bi pisanje i njegov odjek trebalo stavljati u društveni kontekst, onda sam radije razmišljao o slobodi, neovisnosti, samostalnosti, svojeglavosti ako hoćete... To je ono do čega mi je bilo stalo – ipak sam ja (sretno?) dijete zagrebačkog punka i rock 'n' rolla 1980-ih, Jabuke i Lapa, Kulušića i SC-a. No, onda su došli ratovi i morali smo prekodirati neke pojmove, pa tako možda i hrabrost. Radije bih da ratova nikada nije bilo, po cijenu da nitko nikada ne pomisli da sam hrabar. Bolje je živjeti u društvu u kojem ti nije potrebna hrabrost da bi radio svoj posao, i općenito živio kao čovjek među ljudima u skladu s vlastitom savješću, uvjerenjima, temperamentom i ukusom.
Na terenu svakodnevice u Srbiji događaju se značajne stvari. Studentske blokade su, nema dvojbe, Vučića uzdrmale na neočekivan način. Iz koje, kakve perspektive vidite ovaj događaj: koje su njegove moguće, očekivane, reperkusije?
Što je sada tako različito u odnosu na sve prethodne proteste? To što nikada nije ovako jasno i ogoljeno demonstrirano da država Srbija, to jest ljudi koji ju vode, nije gadljiva i nema zazora ni prema ubijanju vlastitih građana, ako se oni makar i slučajno nađu na putu mafiokraciji koja je preuzela sve, upravlja svime, i nema mjere i granice ni u čemu – ponajmanje u pohlepi. Nitko, naravno, nije doslovce namjerno ubio te ljude, ali je stvorio sve preduvjete da oni izginu. Netko je morao znati, i nije ga bilo briga. A što će se izroditi iz svega ovoga? Pad režima i krivična odgovornost kleptokratske mafije jedini su pravedan rasplet, a znamo da pravda često umije biti prokleto spora. Zato ova agonija može potrajati još dugo: ali nešto bitno se u općoj društvenoj atmosferi ipak promijenilo, i pokrenulo.
U perspektivi dublje tektonike društva u Srbiji, je li moguće, po vašem osjećaju ili mišljenju, na temelju studentskog bojkota kao non serviam koraku prema demokratizaciji društva, očekivati solidarnost drugih kategorija društva i građana? Onako kako to, primjerice, vidi građanin svijeta na ekranu: mladi ljudi u gradovima Srbije se ne daju impresionirati i točka. Tko dobije borbu sa strahom, pobjeđuje?
Trebalo bi biti prorok, pa imati pouzdan odgovor. Svejedno, mislim da nikada nismo bili bliže stvaranju te atmosfere solidarnosti kao dominantne. Kao neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Možda je vrijeme da s dna ladice izvučem bedž poljske Solidarnošći, s kojim sam ponosno paradirao ulicama Zagreba u prvoj polovici osamdesetih... Možda je Novi Sad 2024. onaj "Gdanjsk osamdesete"?
Nešto što je danas i ovdje znak hrabrosti, možda je jučer i drugdje bilo posve obična stvar, ili će to biti sutra. Čin Srđana Aleksića nešto je drugo, on je uvijek i svugdje herojski. Sebe nikada nisam zamišljao kao hrabrog – hrabri su, recimo, demineri
Novosađani su bijesni
Živite i radite u Novom Sadu, gradu u kojemu se život morao ponovno uspostaviti nakon tragičnog pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru prije mjesec dana. Strašna rečenica za spomen jednog grada. Rutina života je žilava, ali ako je novosadska tragedija bila "kap viška" za sve što ne valja u ovom društvu, kako dalje?
Novi Sad poznajem čitavog života. On je za mene intimno-formativni grad kao i Zagreb, a puno više nego Beograd, u kojem sam također dugo živio. Stereotip, koji nije sasvim bez osnove, kaže da su Novosađani flegma, da ih malo što može izuti iz cipela, da su zato možda i odviše trpeljivi prema onima koji ih gaze. Imam dojam da se sada i to promijenilo, na način koji nisam vidio nikada ranije. U gradu kuha, ljudi su bijesni, ogorčeni, poniženi: i to neće tek tako proći. Ne prije nego poteku rijeke pravde, široke kao Dunav ispod Kameničkog mosta.
Za ljude poput nas, koje je u svakom smislu formiralo prošlo stoljeće sporijeg tempa i old school vrijednosti koje su u svakom smislu, a pogotovo tehnološkom, "sporovozne", pojava umjetne inteligencije kao alata činjenica je bez kritičkih implikacija. Što da se radi, kad je neminovno? Sviđalo se to nama ili ne, ChatGPT radi brže i navodno izgleda bolje od vašeg rada, a svatko tko kaže da ga nije iznenadio tako brz razvoj takvih jezičnih modela u komunikaciji svijeta, laže: tako, naime, tvrde profesionalci koji se u to razumiju, a još uvijek pripadaju "našoj intelektualnoj planeti". Pitanje je što mi imamo s tim? Naša će se generacija intelektualno pripetavati na analogni način, ali generacija suvremenih tinejdžera bome neće: nije nas briga?
Iskreno, o tome razmišljam vrlo rijetko i vrlo malo, ali zato vrlo površno. Ono nešto života što mi je preostalo proživjet ću, nadam se, u svijetu koji je i dalje dovoljno analogan da se u njemu posve ne izgubim, a pri tome ću iz digitalnog svijeta uzimati samo ono za što mislim i osjećam da mi treba. Recimo, nemam takozvani smartphone jer ne osjećam da mi treba, i ne sudjelujem na takozvanim društvenim mrežama jer mi je ali baš sve u vezi s njima odbojno i strano. A klinci će urediti svoj svijet kako njima bude odgovaralo, i to je OK. I mene neće biti tu, što je još više OK.
A onda još malo o radijaciji što se povećava s dehumanizirajućom perspektivom old school čovjeka. Tradicionalno mistificiran odnos kulture i politike na postjugoslavenskim prostorima se s vremenom pojačava, a ne smanjuje, kako bi možda bilo logično u srazu s trenutkom digitalnog 21. stoljeća. Tradicionalna naivnost i nevinost u odnosu politike prema kulturi je eskalirala u debilizaciji kulturne proizvodnje toliko da kulturni proizvodi, u pristojnoj količini njihove ukupnosti, sve više pogađaju "ukus politike": o čemu se tu radi? S cinizmom i bez njega?
Hm, "nevini kulturni proizvodi" podsjećaju me na onaj stari naslov iz zrelog socijalizma: "Pazi, tako da ostanem nevina". Čujte, nije ostala nevina. "Kultura" i "politika" isprepletene su na bezbroj načina, od kojih su neki neizbježni, a drugi toksični. Ali, jedino gore od toga bila bi njihova umjetna razdvojenost, a samo je umjetna i samim tim nasilna razdvojenost tu uopće moguća. Svako je stvaranje vrijedne umjetnosti politički čin u najboljem emancipatorskom smislu.
Danas je na filmu i TV-u, ali i kazalištu, više međusobne suradnje i razmjene nego u mnogim periodima postojanja zajedničke države. Neobično? Zapravo i nije. Svima njima treba publika. Drugačije je samo s književnošću, onom dotiranom akademsko-patriotsko diletantskom
Što je "hrvatski" ili "srpski" film?
Još malo ostajemo na terenu kulturne proizvodnje audiovizualne industrije. U načelnoj usporedbi kondicija u Hrvatskoj i Srbiji stoji činjenica da se u Srbiji snima mnogo više (serija, filmova), nego u Hrvatskoj i "honorari su mnogo veći nego u Hrvatskoj", kako svjedoče kulturni radnici na privremenom radu u Srbiji. Ako gledamo uvjete proizvodnje, poanta "svega više" jest u činjenici da u Srbiji, koja nije članica EU-a, teleoperateri mogu biti (i jesu) sponzori audiovizualnog sadržaja, zbog čega imaju poreznu olakšicu. Po kondicijama EU-a to nije dozvoljeno. U načelnoj usporedbi, međutim, još uvijek stoji mit da je kulturni proizvod u Srbiji "mega stvar za publiku", dok u Hrvatskoj (statistički dokazano) građani slabo gledaju i mare, recimo, za domaći film ili seriju. Imate li o tome mišljenje? Kulturni prostor nema granica ni ograničenja, ali ima li kakvih matrica, sistema, pravila?
Osim razloga koje ste naveli Srbija je, naravno, prosto veće tržište. Beograd je uvijek bio najjači filmski i TV produkcijski centar. Ali meni sve to skupa nije osobito zanimljivo ni važno. Naime, što je danas uopće "srpski film" ili "hrvatski film"? Danas je i globalno vrijeme najbizarnijih mogućih koprodukcija – tipa belgijsko-korejsko-bugarsko-butanski film s redateljem Irancem, snimljen u Estoniji na njemačkom – a kako tek neće biti na ovom našem skučenom i siromašnom prostorčiću gdje svi govorimo istim jezikom? Danas je na filmu i TV-u, ali i kazalištu, više međusobne suradnje i razmjene nego u mnogim periodima postojanja zajedničke države. Neobično? Zapravo i nije. Svima njima treba publika. Drugačije je samo s književnošću, onom dotiranom akademsko-patriotsko diletantskom, koja se i dalje postavlja kao čuvarica nekog najmizernijeg razumijevanja nacionalnog identiteta. Onima koji to pišu ne trebaju stvarni čitatelji ni doma, a nekmoli u susjedstvu – njima treba status, nacionalne mirovine, ceremonije. Pompozni malograđani održavaju to smeće prisutnim u javnosti, a ministarstva kulture naših desničarskih vlada ih servilno servisiraju, dočim onu stvarnu književnost današnjeg vremena aktivno ignoriraju ili veselo sapliću.
Militarizacija je u čitavom svijetu, pa i na brdovitom Balkanu, uzela maha. Bez dvojbe, rijetki su, vrlo rijetki – ako uopće postoje – oni koji kritički govore o činjenicama i statistici naoružanja. Što bi bile ideološke posljedice militarizacije, po vašem mišljenju? Kako se i gdje one sada prepoznaju? Uz to, ideja pacifizma, kao načelne ali i konkretne opcije mišljenja i djelovanja, u svijetu je konsenzusno uništena. Nije to nelogično, ali...
Mislite li zbilja da je ikada bilo drukčije? Mijenjale su se samo tehnike i metode militarizacije, kao što se i oružje neprestano usavršavalo, ne bi li moglo pobiti što više ljudi u što manje vremena. Mi smo djeca hladnog rata, ovdje je bio mir, ali i tada je gorjelo na sve strane. A pacifizam je uvijek bio romantični san "humanističke inteligencije", ne posve prizemljene. Znam da zvučim cinično, ali taj cinizam okrećem i prema sebi – i sám sam, rekao bih, "razumni pacifist". Što bih drugo mogao biti? To znači da sam uvijek i svugdje za mir, osim kada mir znači predaju tiranima. Tada nam trebaju Churchilli a ne Chamberlaini, jer su Chamberlaini pred Hitlerima nemoćni, bezopasne budale. A to više nije pacifizam, to se mora zvati nekako drugačije, isto kao i ova snishodljivost pred Putinom, naprimjer.
U svakoj birtiji u Hrvatskoj možete čuti dvije opcije koje su vezane za budući optimizam života. Prvi, gdje se govori da je "svjetski rat već počeo, ali dok kod nas stigne, imamo mi vremena"; i drugi gdje se ignorira bilo kakav spomen o ičemu vezanom za makropolitičke teme. Reklo bi se, dobro je dok se može na bilo koji način "očuvati" mikrosvijet? Ili, malograđanska opcija sitnih interesa ionako je dovela svijet u ratove pa... Ili, optimizam života ima smisla dok ima zdravlja, i ništa više. Kraj je godine, i svatko bi htio bolje. Kako vi razmišljate? Što je i gdje vama optimizam dana?
Bojim se da sam ja svoje zalihe optimizma istrošio. To govorim na osobnom planu, a što se ovog našeg svijeta tiče, snaći će se on dobro i bez mene. To jest, na tom se planu pridružujem Krležinim "Baladama": "Nigdar ni bilo da nekak ni bilo, i nigdar ne bu da nekak ne bu". Sve dok se svemir ne uruši u sebe. Ali kažu da do tada svi imamo još dovoljno vremena.
