Dok ovaj tekst nastaje, vode se pregovori oko sastavljanja vladajuće koalicije između HDZ-a i Domovinskog pokreta, a kada tekst bude objavljen – tko zna – koalicija će možda biti dogovorena, makar u osnovnim crtama. Ono što smo iz medija dosad saznali jest da DP cilja na nekoliko ministarstava, među kojima je i Ministarstvo kulture i medija. Znamo još da se njihov predizborni program kulturne politike odaziva na ime "novi hrvatski kulturni imaginarij" i da predviđa temeljitu "kroatizaciju" kulturnog i medijskog prostora. Ondje tako nema ni riječi o udjelu financiranja kulture u državnom proračunu, koeficijentima samostalnih umjetnika, institucionalnoj reorganizaciji knjižnog sektora i sličnim tricama, ali se zato među ključnim točkama novog hrvatskog kulturnog imaginarija navodi promjena imena Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" u Hrvatski leksikografski zavod "Miroslav Krleža".
Kako bi se, po svemu sudeći, jasnije razlikovao od Portugalskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", kao i od Norveškog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Kako se točno u kulturnu politiku DP-a uklapa nekoliko elementarnih povijesnih činjenica – poput one da je Krleža bio uvjereni komunist, da je zavod na njegovu inicijativu osnovan 1950. kao Leksikografski zavod FNRJ e da bi kasnije bio preimenovan u "jugoslavenski", da je Krleža od samog početka insistirao na zajedničkom južnoslavenskom okviru leksikografskog rada i na odbacivanju nacionalnih partikularizama – nije lako reći. Mnogo je lakše, međutim, pretpostaviti da će pohrvaćenje Krležinog zavoda u izvedbi radikalne desnice, dođe li do njega, proći bez većih kritika i ozbiljnijeg otpora, jer je kroz prošlih 30 i nešto godina u izvedbi kroatološke struke sam Krleža već temeljito pohrvaćen.
Ne treba toliko Krleža nacionalni književni kanon – dovoljno je puta pretresao, demaskirao i ismijao njegove laži – koliko nacionalni kanon treba svoje stupove. Ali što ćemo s tim što se stup uporno ljulja?
"Tko god je čitao njegove romane, drame, eseje, dnevnike, putopise, novele i druga djela, uvjerio se da je Krleža gorljivi Hrvat", potvrđuje za svaki slučaj na nedavnom predstavljanju prvog kola nove, luksuzno opremljene edicije Fricovih djela – koje obuhvaća "Balade Petrice Kerempuha", pet svezaka "Zastava" i "Deset krvavih godina" – vlasnik Školske knjige Ante Žužul. Krleža je "stup hrvatskoga književnog kanona", domeće akademik Krešimir Nemec, kojem je povjerena zadaća pisanja popratnih pogovora. Marketinški nabrijano i medijski napumpano, pokretanje nove edicije – koju uz Školsku knjigu suizdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – iznova je tako utvrdilo neke stare istine. A osnovna je istina neupitnost "interpretativnog konsenzusa zasnovanog na samorazumljivom čitanju Krleže kao hrvatskog klasika", kako to u svojoj "Avangardi krležiani" sažeto i precizno definira Predrag Brebanović.
Ako je konsenzus neupitan, onda preostaje pitanje: smije li se uopće tekst o djelima jednog hrvatskog književnog klasika, štoviše stupa nacionalnog kanona, započeti dnevnopolitičkim parafernalijama, koalicijskim kombinacijama i ideološkom halabukom? Nije to ni poželjno ni pristojno, kazao bi vjerojatno akademik Nemec, koji je, prema vlastitim riječima, ona tri pogovora napisao kako bi u njima ponudio "moguće smjernice za novo, 'postideološko' čitanje". A to novo, "postideološko" čitanje, nastavlja on, namijenjeno je, logično, novim generacijama: "S dolaskom mladih generacija, neopterećenih ideološkim predrasudama, otvaraju se nove mogućnosti u čitanju i vrednovanju Krležinih djela." Jedan postariji akademik u dosluhu s mladima stoga raščišćava klasika od ideoloških naslaga i lišava ga izvanliterarnog lišaja, sve s "nakanom vraćanja na ishodište – Krležinim djelima, književnom tekstu".
I na stranu sada to što, recimo, "Deset krvavih godina" nisu toliko književni tekst, koliko zbirka angažiranih eseja koji se bave, hm, dnevnopolitičkim parafernalijama, koalicijskim kombinacijama i ideološkom halabukom. Na stranu čak i jedno iz niza jednostavnih pitanja koja u tekstu "Industrija čuvanja Krleže od samog Krleže" na portalu Bilten postavlja Dean Duda: ako već želimo postideološko čitanje, što će nam onda smjernice? Na stranu, jer ćemo se radije zadržati na činjenici da još uvijek nema postideoloških smjernica za čitanje Nemecovih smjernica za postideološko čitanje Krleže – nadam se da me pratite – što bi onda značilo da se Nemecove postideološke smjernice, barem zasad, smiju čitati ideološki. A bilo bi to interesantno čitanje.
Poveznica koju bi nacionalisti najradije prebrisali – Krleža i Tito (Foto: Stevan Kragujević/Wikimedia Commons)
Ne, doduše, zbog onoga čemu vodi: Nemecove postideološke smjernice smjerno upućuju u dobro poznatom smjeru, prema ideološkom pripitomljavanju, discipliniranju, pacifikaciji i – rekli bi kolege kulturnjaci iz DP-a – kroatizaciji Krleže. Jer ne treba toliko Krleža nacionalni književni kanon – dovoljno je puta pretresao, demaskirao i ismijao njegove laži – koliko nacionalni kanon treba svoje stupove. Ali što ćemo s tim što se stup uporno ljulja? Što kada Krleža u "Deset krvavih godina" s marksističkih i lenjinističkih klasnih pozicija insistira na nepomirljivosti "dva hrvatstva", onoga gospodara i onoga robova, onoga profitera i onoga eksploatiranih, onoga bogatih i onoga siromašnih?
Onda ćemo, jasno, zanemariti nepomirljivost, učahuriti se u hrvatstvu i zaključiti da su za Krležu "klasni antagonizam i društvena proturječja" bili zapreka nacionalnoj – a ne, šta ja znam, klasnoj ili društvenoj – emancipaciji. Što ćemo s Krležom koji je u "Baladama", prema Nemecovim riječima, "ostao vjeran poetici raskida", koji je ondje "veliki ikonoklast" i "konstantni negator"? Avangardnu poetiku i konstantnu negaciju ćemo do kraja pogovora zaboraviti, a "Balade" proglasiti – čudni su putovi dijalektički – "velikom pjesničkom sintezom". Što ćemo s putanjom koja Kamila Emeričkog juniora u "Zastavama" vodi od hrvatskog nacionalizma preko jugounitarizma do komunizma? "Zastave" ćemo prigodno spustiti na pola koplja, na nivo postideološkog "romana obilja", "velikog platna povijesti" kojim promiču "nepregledne slike i prizori", "sveobuhvatnog, apsolutnog, totalnog" romana i – evo ga opet – "Krležine velike sinteze".
Nije toliko interesantno pratiti cilj kojem nas Nemecove smjernice vode, jer taj se cilj ne mijenja ima već 30 i koju godinu, koliko je zabavno promatrati kako one to čine: proučiti sitni vez ideologije na marginama jednog postideološkog čitanja
Nije dakle toliko interesantno pratiti cilj kojem nas Nemecove smjernice vode, jer taj se cilj ne mijenja ima već 30 i koju godinu, koliko je zabavno promatrati kako one to čine: proučiti sitni vez ideologije na marginama jednog postideološkog čitanja. Kao kada, recimo, saznamo da će u "Zastavama" Kamilo "prihvatiti novi diskurs revolucionarne politike 'narodnog jedinstva' idealizirajući Srbiju kao, tobože, novi Pijemont". "Tobože"? Kamilo u tekstu romana idealizira "tobože" novi Pijemont? Doista? Ili kada doznamo da je "Krleža, doduše, prihvatio ekavicu, ali je već i prije ujedinjenja izražavao izrazitu netrpeljivost prema kosovskoj idealiziranoj mitologiji i vidovdanskoj etici okajavanja i osvete". "Doduše"? "Ali"? Kako smo ono rekli: industrija spašavanja Krleže od samog Krleže?
Ili kada nas akademik Nemec obavijesti da je mladi Krleža vjerovao u jugoslavensku ideju jer je znao da "Hrvatska u tom trenutku, s obzirom na poraz Centralnih sila u Velikom ratu, nije politički čimbenik koji bi mogao samostalno odlučivati o svojoj sudbini", da je prvenstveno vodio brigu o "hrvatskim strateškim interesima" i da mu se u tom kontekstu Jugoslavija ukazala kao "najmanje nepovoljno rješenje"? Hoćemo li zamisliti Frica kako početkom devedesetih zadovoljno promatra urušavanje jugoslavenskog i socijalističkog projekta na čijoj je izgradnji radio veći dio života, trljajući ruke jer je Hrvatska napokon postala "politički čimbenik", sposoban da zadovolji svoje "strateške interese" i pronađe povoljnija rješenja? I ne čini li nam se napokon – ajmo skratiti – da smo se slijedeći postideološke smjernice po putu neplanirano odmakli od samih Krležinih tekstova, istih onih kojima smo se, ako nas sjećanje ne vara, na početku avanture planirali vratiti?
Kad već cjepidlačimo, zanimljivo je i da su se Nemecu u sva tri pogovora "profetskim" učinile isključivo Krležine prognoze oko "načina rješavanja albanskoga pitanja, budućnosti Srba na Kosovu i mogućih ratova", ali mu se proročanskima ne čine nebrojene esejističke dionice o konvertitstvu malograđanske hrvatske inteligencije u trenucima velikih povijesnih lomova, o perifernom položaju Hrvatske, o klasnoj podjeli, o kapitalističkoj eksploataciji. A prije nego što se uopće upustimo u interpretacijska raspetljavanja Krleže, njegove tekstove skoro da možemo čitati kao izravan komentar našeg vremena, što o samom Krleži možda govori manje nego o vremenu vraćenom na postavke kapitalizma i nacionalizma.
Na pola koplja – "Zastave" u novom izdanju (Foto: Školska knjiga)
Pročitajte, recimo, ovu rečenicu, napisanu 1926. godine, pa nam dojavite kako ona danas odzvanja: "Malograđanska formulacija u sebe samozaljubljenog, dostojanstvenog i iznad banalnih poplavnih sitnica u svakom pogledu uzvišenog hrvatstva govori: Hrvati su kulturan evropski narod, zapadnjački, latinski orijentiran, koji nema i nikada nije imao nikakve veze ni dodira s istočnim provincijama ove zemlje." Ili možda ovu: "Tko ima smisla za istinu, ne vjeruje hrvatskim spomenicima, a tko ne vjeruje spomenicima, on ima protiv sebe sve one malograđane, kojima je jedina razbibriga, da između jednog i drugog političkog sloma sakupljaju priloge za spomenike upravo onih narodnih velikana, koji su više simbol narodne sramote nego slave." Ili pak ovu: "Sve, što se događa od feudalnog do današnjeg hrvatstva, to je malograđanski prijelaz u građansko hrvatstvo Banke i Industrije, Dividenda i Profita."
Na momente je – kako bi to možda rekle mlade, ideološki rasterećene generacije – spooky koliko Krleža zvuči kao komentator našeg političkog prezenta. Skoro da bismo ga priupitali da nam kaže dvije-tri riječi i o trenutnim pregovorima između HDZ-a i DP-a, o izbornim rezultatima i o koalicijskim kombinacijama. Aha, čekajte, mislim da sam pronašao nešto: "Jedina stvarna i dostojanstvena negacija ove parlamentarne i političke lakrdije bila je i ostala politička koncepcija našeg komunističkog južnoslovjenskog pokreta." Ovo vam se ipak čini previše? Strši kao atavizam zaboravljenog vremena? Ideološka naslaga iz pluskvamperfekta? Golublje govno na bisti klasika? Ja se duboko ispričavam. Samo sam se – kako je ono išlo – nakratko vratio "Krležinim djelima, književnom tekstu".
Oko tog djela i oko tih tekstova podizat će se narednih godina, kao što su i dosad, kroatološke skele pune vrijednih radnika: stvar treba renovirati, prefarbati fasadu, zazidati suvišne prozore. Opus valja reducirati u skladu s gabaritima nacionalnog kanona. Autora svesti na mjeru mete njegove kritike. Nova edicija Krležinih djela u izdanju HAZU-a i Školske knjige, bogato opremljena i popraćena stručnim pogovorima akademika Krešimira Nemeca, daje svoj mali, ali nezanemariv doprinos višedecenijskom pripitomljavanju Miroslava Krleže.
