Još od tinejdžerskih dana i djelovanja u kazališnoj trupi Coccolemocco, redatelj Branko Brezovec odlučio je da neće puno mariti za unaprijed utvrđena teatarska pravila. Stručno se to zove ikonoklazam ili "borba protiv ikona", što je u njegovim predstavama uglavnom značilo da se određena tema rastavi na najsitnije šarafiće da bi potom razuzdani sudar tih kaotično lebdećih predmeta svatko mogao tumačiti na svoj način.
Razrješenja u Brezovčevim predstavama nema, a atmosfera samih izvedbi obično je izgledala "kao kada popodne malo prilegnemo i onda kroz polusan čujemo nejasne zvukove vanjskog svijeta", govorio je Brezovec. Ti zvukovi u njegovim predstavama uglavnom su krajnje ozbiljni ili dramatični jer ni život oko nas nikada nije bio naročito veselje, a ta simfonija trajne nevolje bitna je odrednica Brezovčevih radova.
Tako to izgleda i u Brezovčevoj najnovijoj predstavi "Krležino divot pismo", u kojoj se redatelj bavi jednim pismom koje je Miroslav Krleža 1936. godine uputio beogradskom nadrealističkom piscu Marku Ristiću. U pismu se spominje i Rainer Maria Rilke, a pisano je krajnje čudnim jezikom, kao što se i stvarnost toga doba, uostalom kao i danas, tkala crnim koncem nadrealne tragedije koja se nadvila nad svijet. "Mi smo samo slijedili materijal toga pisma", diplomatski je najavio svoju predstavu Brezovec, ali "Krležino divot pismo" dramatični je susret triju pisaca, dvije tragične epohe i jednog avangardnog redatelja.
Što je u toj dešperatnoj korespondenciji u predvečerje jedne svjetske klaonice istina i tko je u pravu, nemojmo pitati Brezovca: on će uz blagi osmijeh tek stoički odmahnuti rukom. Uistinu, iz pozicije gledalaca, ova predstava djeluje kao košmarna noćna mora u kojoj se u znoju trzamo gledajući izobličena lica, zloslutne sjene i opasne zvukove, ali ne vidimo ni početak ni obzor ni kraj toj historijskoj metafizici užasa. Pomišljamo usred tog psihodeličnog scenskog pejzaža na Bulgakovljevu "Bijelu gardu" i jedan njezin stih: "Govorile su stare žene da dobro biti neće."
Predstava se igra na adresi Eurokaza u Dežmanovom prolazu broj tri u Zagrebu; ispred vrata, u majušnom unutarnjem prostoru i u podrumu, koji može primiti samo petnaestoro gledalaca, i ta slika ledene jeze, kako izgleda cijela izvedba, kao da govori i o nama, o posljednjim ljudima koji će gledati svijet prije apokalipse. U predstavi se spominje građanski rat u Španjolskoj 1936. godine, kao da nam ovoga rata u Ukrajini i užasa Gaze nije preko glave.
Pred nama promiču Krleža i njegovi romaneskni junaci; Kristofor Kolumbo, Emerički, barunica Castelli, pa Isus Krist, ustaše, majka Jugovića, Marko Ristić, Kosovka djevojka, golub Duha Svetoga, Orfej i drugi pa sa predstave izlazimo s osjećajem da u stvari ne znamo što podrazumijevamo pod stvarnošću, a što pod ludilom u koje smo i mi i ta stvarnost zapali.
U predstavi, koja je u isto vrijeme nadrealistički performans, psihodrama i teatar apsurda, nastupaju Daniel Ljuboja, Dina Puhovski, Nikola Nedić, Josip Roša, Suzana Brezovec, Maruška Aras, Borna Baletić, Ena Jagec, Anastazija Debelli i troje učenika Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu: Bojan Berić, Anja Dragić i Marko Franković. Noć nas obavija dok izlazimo s ove izvedbe, a romantični Dežmanov prolaz, koji se od 1936. godine do danas nagledao raznih čizama i svakojakih uniformi, sada tek spava ili mudro šuti.
"Krležino divot pismo" nastalo je u suradnji s Odjelom za kulturu Srpskog narodnog vijeća, malom zajednicom u Hrvatskoj koja je još preostala nakon demonskog protoka historije o kojoj govori ova predstava. Ali, tko govori o pobjedi, što bi rekao Rilke. Izdržati, sve je.
