Nova uprava Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nije se baš proslavila s prvom dramskom premijerom u mandatu. Svi znamo da je Molièreov Don Juan bio razvratnik velikog stila i aristokratskog pedigrea, ali verzija istoimenog komada u režiji Dejana Projkovskog bila je – nažalost nema boljeg izraza – festival neukusa sa sumanutim orgijanjem na pozornici. Bio je to scenski kaos, ispunjen vulgarnom lascivnošću, bombastičnim ratničkim igrama kao iz neke hajdučke jazbine, praćen dimom i manijakalno preglasnom muzikom. Svako malo polugole plesačice cičeći su jurcale scenom, seksualni eros mogao se rezati nožem, uz gomilu dahtanja, prizemnih aluzija, prolivenog znoja i alkohola. Sve što je trebalo ispasti glamurozno i dopadljivo, bilo je zapravo odbojno i degutantno. Mogli bi u publici biti uvrijeđeni i žene i muškarci: čim bi vidjele Don Juana obnažene glumice automatski bi dizale suknju i bacale se na njega, a on je više sličio na neko rasplodno stvorenje nego na plemića koji je žene osvajao ljeporječivošću, a ne nečim drugim.
Moraliziranje? Nije, radi se samo o tome da to nije bio Molière, ali jest svojevrsno podcjenjivanje publike, upravo zahvaljujući rogobatnom i jeftinom vatrometu na pozornici. Od 15. veljače 1665. godine, kada je praizveden, "Don Juan" je na različite načine odigran i iznova obrađen mnogo puta – i kao nepopravljivi nitkov i kao tragičan lik i kao pobunjenik protiv društvenih normi. Na sve to je mislio i Molière, a karakterizacija lika ostaje uvijek ista: on je spoj izvanjske privlačnosti i moralne niskosti. Ili kako je to sročio Denis de Rougemont, u Don Juanu su se sudarile dvije tipične crte tadašnje epohe: mrak i zloba nasuprot ljubavi, uljudnosti i čednosti.
Na što je mislio redatelj Dejan Projkovski? U najavi premijere govori kako se danas Don Juanova vještina manipuliranja ljudima ukrstila s ideološkim zavođenjem koje je prisutno svuda. Lijepo, no nesreća je u tome što u ovoj predstavi ideologije nema ni u tragovima, kolikogod se trudili da tu izvedbu nategnemo do političkog kazališta.
Osim toga, danas više nema ni zavođenja, političkog ili seksualnog, jer se i jedno i drugo pretvorilo u golu tehniku, bez intelektualnog žongliranja u politici i bez strasti u ljubavnom životu. Čak i slavni Don Juanov monolog o licemjerju društva, s kojim se danas maše kao s bogznakako prevratničkim činom, sada dobiva sasvim drugačije usmjerenje, jer ne zavaravajmo se – klasičnog licemjerja više nema. Ljudi su uglavnom postali neosjetljivi na etičke kategorije dobrote, poštenja i čestitosti, da bi uopće prema tim parametrima bili licemjerni i u pravilu se ponašaju nezainteresirano ili već kako im se kaže. S obzirom na to da je vrijeme postalo tako bljutavo i dosadno, današnji je "Don Juan" trebao otići u potpuno suprotnom smjeru. Umjesto kao raspomamljeni pastuh u konstantnoj erekciji, mogao se recimo predstaviti kao bešćutni i potpuno neuzbudljivi production menadžer, koji kao neko eterično, prijeteće i gotovo bespolno biće upravlja svima nama. To bi ocrtavalo suvremenost. Nasuprot tome, redatelj u najavi umoljava "da ne sudimo prestrogo današnjem Don Juanu jer ćemo tada nanijeti štetu progresu čovječanstva". Na neki ironičan način on je u pravu: ova loša predstava, puna raskalašene buke pokazuje da se rađa neko buduće globalno društvo u histeriji i bez elementarnih skrupula na kojima je inzistirao Molière. Tako je i glumački ansambl, na čelu s Igorom Kovačem kao Don Juanom, nažalost bio samo izvršilac radova u gradnji jedne nakaradne kule babilonske koja nam ništa dobro nije donijela.
