Davne 1979. godine odigran je u Teatru &TD komad Radovana Ivšića "Kralj Gordogan" u režiji Vlade Habuneka. Bio je to pravi vatromet glumačke igre, prštanje beskrajnih slapova nemogućih riječi i džumbus urnebesne jurnjave na temu ludog kralja koji iz hira i zabave ubija svoje podanike. Predstava je s pravom nazvana "teatrom verbalne agresije u kojem su se vjenčali ludizam i nadrealizam, groteska i bajka" (Zdravko Zima), a sam Ivšić, najznačajniji hrvatski nadrealistički dramatičar, bio je prozvan pjesnikom lude ljubavi i sna.
Vrlo je važno da je Ivšić tekst o brutalnom kralju Gordoganu napisao u Zagrebu 1943. usred Drugog svjetskog rata. Zbog svoje političke i estetske "neobuzdane asocijativnosti" (Mrkonjić) "Kralj Gordogan" nakon 1945. nije kod nas igran 35 godina, a sam Ivšić, kao uvjereni antifašist, spakirao je kofere i otišao u Francusku.
U današnjoj verziji "Kralja Gordogana", odigranoj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ponovno smo mogli vidjeti cerekanje pobješnjelog kralja, kojeg je solidno odigrao Ozren Grabarić, i osjećati to nadrealno "tijelo riječi koje budi golog stanovnika mojih usta", kako je za svoje pismo govorio Ivšić. Slušali smo kralja kako prijeti "podanik će ga zaklati, krv mu grbavu" te kako neprestano zove "dvorskog rezača ušiju" i "dvorskog čupača očiju" da izvrše što im naređuje.
Ova predstava zaista jest krvava bajka, i onda kada je odigrana u &TD-u, kao i danas, s tim da je Ivšić izrijekom sugerirao da ne želi postavljati nikakva ograničenja te da daje mogućnost "da svatko raste" na njegovom tekstu. To je Ivšić naglasio zato što se sam za života nagutao raznih političkih zločinstava te je smatrao da je sloboda da svatko živi svoj život po mjeri vlastite kreacije i odgovornosti najviši kredo čovjekovog postojanja.
U tom smislu, redatelj nove verzije "Kralja Gordogana" Rene Medvešek odabrao je da mračnu grotesku o tiranstvu, koja kao krvava sluz prati cjelokupnu ljudsku historiju, smjesti u prepoznatljivo današnje vrijeme i okoliš. Tako je vitez koji bi trebao spasiti svijet od ludila i zločina stameni dečko sa sela u oklopu, koji govori tvrdim provincijalnim dijalektom i u čvrstoj desnici ruci drži mač osvete, dok kralj Gordogan neprestano paradira u svilenim haljinama i hoda na štiklama, kao da je upravo izašao sa nekih bjelosvjetskih orgija.
Ako negdje zapne, a nije baš uputno da se neprijatelj odmah smakne, kralj nudi "travu zaborava", koja aludira na moderni baš-me-briga osjećaj života i koja u izmaglici zaborava bitnog rješava sve probleme. Na kraju, kada pobije sve svoje podanike, kralj sam luduje i mahnita, a na sceni ostaje tek šćućurena glumačka družina mladih kao otužna nada za neku daleku budućnost.
Takva kazališna družina mladih, s Ivšićem i Habunekom, zaista je postojala i u prilično teškim okolnostima djelovala je za vrijeme rata u Zagrebu. Na sceni HNK-a novu glumačku družinu čine Marin Klišmanić, Ivan Colarić, Tesa Litvan, Marin Stević, Lana Ujević, Igor Jurinić i Kristijan Petelin.
Ipak, izvedbeni problem ovog "Kralja Gordogana" nažalost gotovo je banalan: nadrealističke tekstove, teatar apsurda i slične avangardne komade vrlo je teško odigrati na ogromnoj sceni kao što je HNK-ova pred 700 gledalaca.
U svakoj od ovakvih predstava moramo biti intimni sa ništavilom, blizu, na tri koraka od glumaca, da bi nas zapahnuo taj znoj ludila ljudi, zakrvavljene oči i mučnina besmisla života, koje nam pred noge izbacuje određeno doba. Ovako, žalimo za prilikom koja nije do kraja iskorištena, u osuvremenjivanju jednog iznimno angažiranog i senzibilnog domaćeg dramatičara.
