Sve je u imaginaciji. S obzirom na stanje kreativnosti i mašte, u kazalištu na primjer, jedna izvedba stoji ili pada. Takve imaginacije nije bilo u predstavi "Ubojstvo", premijerno izvedenoj ovih dana u HNK-u u Zagrebu i ona je nažalost neslavno završila. Nastala prema predlošku izraelskog dramskog pisca Hanocha Levina i u režiji Ida Rozenberga, ova scenska priča govori o ubojstvu u ratu i o osveti. Tako teče i radnja: u nekoj neodređenoj ratnoj zoni, koja sliči na Bliski istok, trojica vojnika ubijaju jednog mladića naočigled njegova oca, a nešto kasnije svečano se uz aplauz političara proglašava mir. Kasnije, kada je sve zaboravljeno, mladićev će otac ubiti jednog od vojnika i njegovu djevojku na dan njihova vjenčanja. Opet kasnije neki fizički radnik, koji traži ljubav lokalne prostitutke, bit će proglašen krivcem za eksploziju podmetnute bombe i javno zatučen. Isti će političari ovoga puta proglasiti novi rat. Scenografija izraelske autorice Shani Tur sačinjena od vreća s pijeskom, koje se sve više gomilaju kako priča odmiče, pokazat će se na kraju kao jedini dojmljivi element predstave. Osnovna slabost uprizorenja ove isplative priče jest što se tragičnost i apsurdnost ubijanja mogla u najmanju ruku puno dramatičnije naglasiti, u odnosu na prave vojne fortifikacije koje izbezumljeni gledamo svaki dan. Takva predstava traži grč, šok i užas, no ona teče ravno i predvidljivo, čas kao prizemni pseudodokumentarac, pa onda kao ocvala psihološka drama, da bi sve završilo kao utješna dječja priča s mudrom poukom. Izostanak dubljeg susreta s metafizikom nasilja, naročito danas, neuspješno je nadomješten vizualno-muzičkim efektima, općim mjestima na temu "zašto rat" i s nevjerojatnih tridesetak izvođača na pozornici. Na kraju su ostali samo kiseli komentari, mlaki aplauz i ironični osmijesi mnogih u publici.
Da su se takve teme prihvatili na primjer Oliver Frljić, Bobo Jelčić ili Borut Šeparović, vidjeli bismo puno više stvaralačke beskompromisnosti u približavanju priče sumornoj agoniji našeg vremena, koja zjapi na sve strane i truje nas. Ono što je ključno i jedino važno, ne samo u teatru, jest pitanje odvažnog suočavanja s društvenim kontekstom, u kojem u pravilu nema nevinih i u kojem svaki demon ima ime. Mi neprestano postojimo u tom katastrofičnom pejzažu, on nas boli i vapi za odgovorom i katarzom. S ruba umjetničkog djela taj neuhvatljivi splin izmrcvarene stvarnosti mora do dna dotaknuti naše biće ili je sve izlišno. Primjera kada život dramatično upada u umjetničku fikciju ima mnogo. Recimo roman "Stranac" Alberta Camusa, koji je prvi put objavljen u Parizu 1942. godine opisuje, zato što je to remek-djelo, egzistencijalnu bešćutnost jednog mladog ubojice gotovo na granici bizarnosti. Francuska čitalačka publika, pak, doživjela je tada tu pomalo odbojnu psihodramu, ni manje ni više nego kao savršenu, mračnu sliku vlastitog života pod neposrednom nacističkom okupacijom. Sedamdesetak godina kasnije, 2015., zagrebačka kazališna trupa BADco. iskoristila je "Stranca" kao ishodišni materijal, ubacujući u njega sijaset literarnih i filmskih citata, da bi pokazala neku vrstu inventure "zločina i kazne" u današnjem vremenu, sve do prijetnje nuklearnim uništenjem. To je snaga imaginacije i radioaktivna moć umjetnosti, koju u predstavi "Ubojstvo" nismo vidjeli. Zagrebački HNK, ukoliko zaista želi biti svjedok našeg vremena, morao bi se odvažiti na puno hrabrije i britkije scenske iskorake, a ne tek na mlake pedagoške bajke, s neuvjerljivom željom da one opravdaju njegov umjetnički angažman.
