Dramske predstave često prirodni habitus nalaze u uprizorenju neke vrste limba, odnosno u apstrahiranom registru i kompulzivnoj petlji neprestano unedogled ponavljanih iščašenja, izmještenih iz stabilnog vremena i prostora, možda u buntu i kontrapunktu prema apsolutnom vremenu i prostoru izvedbe. Možda u toj dualnosti leži i potencijal izvedbenih praksi za uprizorenja i rasprizorenja čvorova traume, poput one mračne i opipljive koja je u središtu netom praizvedene drame "Nestajanje" Tomislava Zajeca, u režiji Dore Ruždjak Podolski.
Geometrijski kruto monumentalno sivilo podloga je uprizorenja na pozornici zagrebačkog HNK-a, koje će odatle ponirati sve dublje u narativ oslanjajući se punom težinom na tekst i glumačku igru. I ondje gdje je mreža povjerenja u tom slobodnom padu najčvršća, "Nestajanje" je najbolje što dramski teatar može biti.
"Nestajanje" je mračna melodrama o nasilnim nagonima i varljivim sjećanjima, ali i dalje: o ljeskavoj ambivalenciji ne/moći i načinima na koje lom inherentan dominaciji dalje lomi druge koje dotiče, uvijek grizući vlastiti rep, gutajući žarom vlastiti zrak. Drama pripovijeda o zlostavljanju, izdaji, samosvjesno anticipirajući u prvim izvedbenim trenucima afektivni naboj koji će graditi; "Uhvaćen si", kaže supruga, i potom objasni da je partnera uhvatila kako večer prije plače nad kazališnom tragedijom dječaka.
Od toga se prizora na pozornici dalje račvaju pa sudaraju dvije pripovijesti, trenutak trijumfa jedne obitelji s onim bolnog raspada druge. Na prvu nevezane, pripovijesti otkrivaju svoje isprepleteno korijenje, raslojavaju se polaganim užasom koji računa da iz publike pretpostavljamo što slijedi i paralizirano promatramo kako se upravo to razmata, nadajući se cijelo vrijeme uzalud da je sudbinskom toku moguće izmaknuti. I to je sukus tragedije kao žanra i modusa, u "Nestajanju" nesuzdržano i spektakularno realizirane.
Dok je poetski krpež odrezanih misli u grafički razbacanom oblikovanju pseudodramski trend posljednjih godina, pa i koje desetljeće, koji nerijetko više ili manje vješto tek prikriva krnju viziju i pripovjednu nemoć, Zajec piše koherentnu priču koju nose trodimenzionalni likovi u književno punokrvnom izričaju; repliku po dugu i urednu repliku. I Zajec se ne boji ničega: gustog teksta koji se ne odriče svoje artificijelnosti jer razumije da mu to ne krati iskrenost i uvjerljivost; tegobne priče i nerazvodnjene tragike jer zna da dramska izvedba od svojih najdaljih izvora nosi moć cijepanja gordijskih emotivnih tvorbi.
Ne boji se patetike niti afektivnih klizišta, i zato s njima umije raditi. Ruždjak Podolski, s kojom kao pisac i dramaturg ima već razvijenu suradnju, prati ga u korak pametnim i odmjerenim odlukama, kao i cijeli autorski tim i glumačka postava. Predstava je i veoma lijepa – minimalistički postavljenu scenografiju s nekoliko sjajno pripremljenih iznenađenja potpisuje Stefano Katunar, elegantne kostime Manuela Paladin Šabanović, glazbu Stanislav Kovačić, a svjetlo Elvis Butković.
Nekoliko je trenutaka u kojima se izvedba pomalo poljuljala u povjerenju u tekst i glumu, pa umjesto da zagrabi u dubinu, poseže u širinu ekspresije; razmahani klimaks i uplakani finale veću dojmljivost mogu postići suzdržanijom glumom koja je ansambl dobro služila većinu trajanja predstave. Audiovizualno intenzivna pojava kćeri hipsterice desničarke ne treba svu bučnu rekvizitu koju je dobila da bi bila efektna. Suptilnost izvedbe poglavito Krešimira Mikića i Nine Violić, čija je suigra uzgred fantastična, oživljava ljepotu i nijansirani ambigvitet Zajčeva teksta, koji je istom stalan i nestalan poput vode. Jer Zajec uspijeva zadržati duh i u najcrnjim trenucima, melankoliju i u najfrivolnijim, što je iznimna književna kvaliteta.
"Nestajanje" je visokodramska predstava za koju treba imati živaca, želuca i otvorene suzne kanale, treba moći uživati u dramskom kazalištu koje je besramno svoja najdramskija najkazališnija srcedrapateljna varijanta. No tada je moguće doista uživati.
