Dramatičar, prozaik i pjesnik Tomislav Zajec svom novom, četvrtom po redu otisnutom pjesničkom rukopisu nameče snažan konceptualni okvir koji pojedinačne pjesme podređuje cjelini djela – u pitanju je, umjesto zbirke, zaista pjesnička knjiga. Pedesetak uvrštenih, redom nenaslovljenih tekstova raspoređeno je u osam ciklusa, s naslovima ‘šuma’, ‘dan mladosti’, ‘glad’, ‘černobil’, ‘interijeri’, ‘rujan’, ‘nova godina’ i ‘selfie’. Ove oznake, ispostavlja se, funkcioniraju prije kao međunaslovi te služe (s iznimkom čvršće tematski uvezanoga ‘černobila’) kao prilično proizvoljne, prije svega ritmičke cezure, recepcijski predasi u kontinuiranom i homogenome tkivu teksta. Unutarnji ritam tekstova gotovo je u potpunosti prozni, podređen također okviru i organizaciji cjeline. Gotovo parataktičko nizanje prizora podvučeno je izostankom velikih slova, dok dosljedno provedena strofika dugoga stiha i vizualno dodatno učvršćuje knjigom izdvojen svijet. Spomenuti dugi stih u većini se slučajeva proteže do kraja, ili gotovo do kraja retka, dovodeći sastavke na samu granicu pjesme u prozi. Klasičnoj stihovnoj organizaciji Zajec se okreće gotovo isključivo u poantama, pri čemu potonja funkcionira kao dodatni naglasak.
‘Katolička krivnja’ (V.B.Z, Zagreb, 2016) poprilično je nestandardna knjiga u kontekstu suvremene domaće pjesničke proizvodnje. S jedne strane moglo bi je se čitati u specifičnome, pomalo pomaknutom ‘stvarnosnome’ ključu, s tim što bi ta ‘stvarnost’ bila ne samo vremenski i iskustveno, već i medijalno izmještena, većim dijelom posredovana kao simulakrum. Upravo, dakle, nalik konstruktu stvarnosti kakav teoretičari prišivaju našem vremenu, iako se potonjega ova knjiga samo iznimno dotiče. S druge strane mogla bi se promatrati kao ponešto zabašuren lirski kompendij jednog odrastanja, stasavanja i zatim razmjerno naglog, brzog kraha i propasti; istovremeno taksativna, nehijerarhijska kronika jednog uspona i pada i njegova parabola, izvedena arhitektonikom onoga Spenglerovog luka. Uzevši u obzir dva već podvučena aspekta te prostor-vrijeme koje, inzistirajući upravo na njegovoj razlici, uzima kao svoj predmet, ‘Katolička krivnja’ – bez obzira što se radi o sasvim drukčijim prosedeima, pa i senzibilitetima – priziva ‘Ostatak svijeta’, pjesnički prvijenac Ivice Đikića. S potonjim dijeli i dojam da bi u reduktivnu ekonomiju stiha sputani tekstovi moguće bolje funkcionirali bez samonametnutih ograničenja, ispisani i raspisani u kakvoj mikroesejističkoj ili (pseudo)memoarskoj prozi.
Dominantan motivski niz čine specifikumi socijalističke Jugoslavije; riječ je o svojevrsnom brevijaru samoupravnoga sistema razloženom na nekoliko sfera – od temeljnih ideologema, preko službene povijesti i nasumične svakodnevnice, do društvenih praksi i konkretnih proizvoda teško čitljivih izvan generacijskog koda, mozaiku sastavljenom od detalja jedne povijesti koja se mogla i nije morala desiti. Iako se povremeno stječe privid kronologije, unutar okvira uspostave i propasti protagonist(i) se kreću slobodno; kao da im u ruke nasumce dolaze stare fotografije ili snimci, koji zatim induciraju asocijativni niz. Svaka pjesma i eksplicitno započinje činom promatranja, denotacijom pjesme kao subjektivnoga kadra, doslovno riječju ‘promatra’. Taj se pogled, naravno, ne zaustavlja na organom vida spoznatljivim prostorima. Pritom se čin promatranja odvija uvijek u trećem licu jednine, i u najvećoj većini pjesama rodno je neobilježen – kroz čitavu knjigu uglavnom ne znamo fokalizira li se ova igra gledanja kroz protagonista ili protagonisticu. Tek na samome kraju, u zaključnom monostihu pjesme izdvojene kao posebna jedinica, koja se već samim naslovom (selfie) jasno izmješta iz vremena knjige, izvršava se konačna (i dalje rodno neutralna) identifikacija: ‘promatra’ postaje promatram. Ono zajedničko promatranome ove knjige jest da ga uglavnom više nema. To svemu skupa, pogotovo imajući u vidu što je uslijedilo, daje arkadizirajuću glazuru kakvu djetinjstva (naravno, ona sretna) već imaju. Jer, kada se metaforika otme kontroli, dobijemo stožaste vafle drugarstva. Kad se pak kontroli otme drugarstvo samo, imamo nekoliko desetaka hiljada mrtvih. Pa ti druže, biraj.
