Ćaća je šutio i gledao po prostoriji u kojoj se našao prvi put. Bili smo sami. Nisam ni ja prije bio ovdje. Ni u ovoj sobi u zatvoru, ni u gradu Glini. Između nas bio je stol sličan onima kakve imamo u školi. Dugo se nismo vidjeli, više od godinu dana. Ja sam narastao, on se smanjio kao ispuhana lopta.
"Šta ste radili za Božić?" konačno je progovorio.
"Ništa. Išli smo kod babe i dida. Jeli."
"Šta ste jeli?" zvučao je zainteresirano.
"Meso. I sarmu", malo sam zastao. "Šta si ti jeo?"
"Odojka i krumpire. Dobra je tu kuhinja, znaš. Iznenadio bi se."
Kimnuo sam. Gledao sam mu ruke. Ispucala i oljuštena gruba koža na zglobovima prstiju. Osjećao sam pogled na svom licu, ali nisam odustajao od zurenja u njegove krvave zanoktice, u izjedenu kožu oko noktiju.
"Zafrkavaju li te zbog mene u školi? Ili na ulici?" gledao me u oči. Bilo mu je važno da ne slažem.
"Nisu... Više me se boje. Kažu da si opljačko banku."
Zaustio je da nešto rekne, a onda ga je prekinuo huk pa grmljavina odozdo, i odozgo, i sa svih strana. Zadnje što sam vidio prije nego što me zgrabio i bacio pod stol bio je ples rešetki na prozorima. Stol je poskakivao i klizio tamo-amo nad nama. Potres, potres! Njegove ruke pokrile su moju glavu u kojoj je bubnjalo kao u staroj veš-mašini.
"Bolje da te se boje nego da te zafrkavaju", drhtao mi je u uho, "bolje da te se boje, zapamti, bolje da te se boje..."
Njegove ruke ostale su na mojoj glavi i nakon što se sve umirilo i utišalo.
Ivica Đikić, novinar i književnik
Potres koji je pogodio Baniju otkrio je široj javnosti zapuštene gradove i siromašna sela bez prohodnih cesta, javne rasvjete, vodovodne infrastrukture i komunalnih usluga. Priče o solidarnosti i humanitarnim akcijama pratile su priče o životnim sudbinama ljudi iz tog prelijepog kraja, prepunog tragova prijašnjih razaranja. Banija je puna priča. Prikupljat ćemo ih od poznatih autora, novinara, volontera i običnih ljudi, a najesen objaviti u knjizi.
