U "Novostima" je 4. srpnja Ivica Đikić objavio tekst pod naslovom "Jasenovački kompleks". U njemu se uglavnom recikliraju kritička stajališta o crnogorskoj skupštinskoj rezoluciji o Jasenovcu, kakva zasigurno nisu bila većinska u javnosti Hrvatske i okolnih država, premda nikako ni posve rijetka. Objavio sam i sâm nekoliko takvih, u obje države (npr., "N1", 20. svibnja, "Vijesti", 30. lipnja).
Rutinska narav ovakva teksta ne bi, dakle, zasluživala reakciju da se Đikić – valjda u nakani da unese život u ponavljanje već objavljenoga – nije latio pretjerivanja. To ga je dovelo do lansiranja svojevrsne novinske petarde: "Ostavimo li po strani jeftine političke motive i nacionalističke propagandne manipulacije, u crnogorskom dokumentu nema ni jedne neistine, lažne optužbe i neprimjerene kvalifikacije."
Ova je petarda (srećom 1. razreda, gotovo bezopasna spram teške artiljerije koja je ovom prigodom korištena na svim stranama) vjerojatno motivirana klasičnom greškom, funkcioniranjem po načelu: neprijatelj mojega neprijatelja je moj prijatelj. I. Đ., u zaletu, previđa ključni stavak rečene rezolucije: "S dubokim suosjećanjem prema žrtvama genocida u Jasenovcu tijekom 1941-1945. godine, uvažavajući da će 2025. godine biti osamdeseta godišnjica od ovog užasnog zločina, a prepoznajući da je 22. travnja 1945. godine logor smrti Jasenovac bio rasformiran i na taj dan posljednji preostali zatvorenici ubijeni."
Ponajprije 22. travnja 1945. nisu "ubijeni posljednji preostali zatvorenici Jasenovca", preživjelo ih je 117. Doista, nije puno u odnosu na "populaciju", ali svakome od njih (i mnogima drugima) to je nedvojbeno puno značilo. No, posebna je glupost (ili, "neprimjerena kvalifikacija") to što se 2025. kani obilježiti "osamdeseta godišnjica od ovoga užasnog zločina". Pa nekako ispada da je "užasni zločin" zapravo rasformiranje logora. Nije naročita utjeha u tomu što crnogorska skupština tako ponavlja nesklapne reakcije u Hrvatskoj na isti datum (kada se službeno komemorira proboj iz logora!?), pa i politiku OUN-a u cjelini (o čemu sam više puta govorio i pisao).
Već kad kasne – i vidovdanska rezolucija i Đikić – mogli su barem iskoristiti vremenski odmak za malo razmišljanja. Ne baš uvijek – ali dosta često – to može eliminirati gluposti i pretjerivanja. Osim kada je o kompleksima riječ.
