Januar
A počelo je sasvim normalno. Nikola Bašić, autor zadarskih Morskih orgulja, osvaja prvo mjesto na natječaju Ministarstva obrane za izradu "spomen-obilježja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja". Prema planu, širom Hrvatske trebalo bi niknuti nekoliko stotina primjeraka njegovog spomenika, uz stratišta svih (poslije)ratnih žrtava: partizana i ustaša, oslobodioca i kolaboracionista, nevinih zatočenika i čuvara konclogora... Istovremeno, dio glumaca i tehničkog osoblja koji su sudjelovali u snimanju "Generala" Antuna Vrdoljaka najavljuju da će tužiti režisera jer im već dvije i po godine duguje honorare. Zlatko Hasanbegović napada umjetnika Nemanju Cvijanovića i njegovu ideju da na Riječki neboder privremeno postavi veliku crvenu petokraku: instalacija će, kaže, devastirati zgradu koja je hrvatsko kulturno dobro. O tome da kulturno dobro danas uopće ne bi bilo hrvatsko da prethodno nije oslobođeno pod crvenom petokrakom Hasanbegović, jasno, ne govori ništa... Državno sponzorirani revizionizam, sitna pljačka pod krinkom krupnog domoljublja, demonizacija partizanskog pokreta: trebala je to, ukratko, biti posve obična kulturna godina.
Februar
Uobičajene i očekivane bile su i rasprave oko otvaranja projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Desničarima je zasmetala ljevičarska ikonografija, liberali su uživali jer se desnica nervira. I jednima i drugima promiče ključna ironija. Kada se svede na ikonografiju, od ljevice zapravo ne ostaje ništa: dok je zbor u plavim trlišima pjevao radničku himnu "Bella ciao", u pozadini scene postavljene na riječkoj rivi nazirali su se obrisi upropaštenog brodogradilišta. Oko toga se, međutim, nije nervirao nitko. Naprotiv, "Opera industriale" u režiji Dalibora Matanića izgledala je kao najava spektakularne transformacije svih tih zapuštenih hala i gigantskih postrojenja u kulisu neke nove Rijeke: kulturne destinacije po mjeri 21. stoljeća, prepune galerija i hubova, otvorene turistima i kreativnim nomadima... Na epilog te transformacije nećemo, nažalost, čekati dugo.
Mart
Jer dolazi mart i dvijedvadeseta napokon otkriva što nam je pripremila: pandemija, virus, masovna izolacija. Prvi dani lockdowna prolaze u povišenim emocijama, solidarnost gradi zajedničku branu protiv straha, a kompletna kulturna proizvodnja seli se na internet: ljudi, zatvoreni u kućama, gledaju i slušaju koncerte, predstave i serije kao nikada prije. Nastaje novi žanr pandemijskih memeova: u ovoj rubrici taj smo trend nazvali panmemija. Muzeji otvaraju svoje digitalne zbirke, galerije nude virtualne šetnje, pisci pišu dnevnike iz karantene... U distopijskim vremenima, kao da buja kulturna onlajn utopija: raznovrsna, otvorena i svima dostupna. Njeno su naličje ugrožene egzistencije autora. Izvođači ostaju bez angažmana i prihoda, a najgore prolaze oni kojima je i inače najteže: nezavisni umjetnici, lišeni zaštite institucija.
April
Pada i prva velika žrtva: ista ona EPK Rijeka koja se u svom programu ambiciozno bavi pitanjima suvremenog rada sada otpušta 59 od ukupno 70 radnica i radnika. Eto, dakle, najavljenog epiloga onog spektakularnog otvaranja. U "Neprijateljskoj propagandi" ispratili smo ga komentarom pod naslovom "Opera deindustriale": "Ono što je izgledalo kao posveta industrijskoj prošlosti bila je zapravo najava postindustrijske propasti. Ljudi koji su na scenu izveli likove otpuštenih škverana sada su, evo, i sami bez posla. Nema više artističke distance, nema hipsterskog spektakla, nema postmodernih igrarija. Samo tvrdi realizam. I jedni i drugi, i kulturnjaci i škverani, na kraju krajeva su obični radnici. A ukoliko među njima ipak ima neke razlike, ta razlika nije u znoju, muci ni buci mašina. Jer ni industrija nije samo nažuljana šaka i masni trliš. Industrija je sindikat, kolektivni ugovor i pravo na štrajk, industrija znači da ćeš se dugo i grčevito boriti jednom kada dođu po tebe, i da ćeš, kada ti napokon slome radničku kičmu, barem kući ponijeti nekakvu otpremninu. Sve ono, ukratko, što većina kulturnjaka, osuđenih na glamurozne evropske projekte i coworking hubove, nikada neće imati..."
Maj
Do kraja maja svi skupa smo se, valjda, već privikli na novo normalno pa se polako vraćaju stare abnormalnosti: centralna kulturna afera mjeseca planula je oko povijesnih tema, Drugog svjetskog rata i masovnih pokolja, partizana i ustaša. Preciznije, oko Bleiburga. P.E.N. Centar BiH osudio je – "iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaškog terora" – održavanje sarajevske mise za pobijene na Bleiburgu, odnosno, kako to u P.E.N.-u vide, "mise za fašiste i njihove simpatizere". Dio članova koje nitko nije konzultirao oko pisma – prije svih Ivica Đikić, Željko Ivanković, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović – na to demonstrativno napušta društvo. Širom bivše Jugoslavije gore kulturne rubrike: jedni autore osuđuju, drugi ih brane. Istog dana kada su njih četvorica istupila iz P.E.N.-a Lana Bastašić, književnica mlađe generacije, dobiva nagradu Evropske unije kao predstavnica BiH, ali to ne primjećuje gotovo nitko: javnost je suviše zauzeta bosanskohercegovačkom književnom aferom da bi pratila što se s bosanskohercegovačkom književnošću trenutno dešava.
Jun
Dok Hrvatska planira Bašićevim spomenicima nivelirati prošlost, po svijetu u ime povijesnog sjećanja spomenike ruše. Od SAD-a do Velike Britanije i od Novog Zelanda do Belgije kotrljaju se kamene glave: u masovnim prosvjedima padaju statue Kolumba, kralja Leopolda II. i drugih velikana koji su, onako usput, bili još i kolonijalisti ili robovlasnici, odgovorni za smrt i patnju milijuna ljudi. Javni čuvari kulturnih vrijednosti su zgroženi, osuđuju rušilačko brisanje kolektivne memorije. Ipak, ne čini se da je globalni val uništavanja spomenika usmjeren protiv povijesnog sjećanja. Pokrenule su ga velike američke antirasističke demonstracije nakon policijskog ubojstva Georgea Floyda: problem, dakle, nije toliko u nepravednoj prošlosti, koliko u sadašnjici koja je skrojena prošlim nepravdama.
Jul
Vrhunac borbe protiv tzv. kulture otkazivanja: više od 150 autora i intelektualaca u magazinu "Harper's" objavljuje zajedničko "Pismo o pravdi i otvorenoj raspravi". Brinu ih "netolerancija prema suprotstavljenim mišljenjima, moda javnog posramljivanja i ostracizma, tendencija da se kompleksna politička pitanja svedu na zasljepljujuću moralnu 'ispravnost'"... Na takve smo strategije, kažu, navikli od desnice, ali sada se njima služi i ljevičarska internetska rulja. Među potpisnicima su Margaret Atwood, Noam Chomsky, J. K. Rowling, Salman Rushdie i brojna druga, podjednako ugledna imena. Da nije u tome korijen problema? Što ako ih, umjesto proklamiranih vrijednosti slobodnog govora, zapravo brinu ugrožene privilegije kulturne elite? Što ako zbog tih privilegija brkaju javne prozivke zbog seksizma ili homofobije s najobičnijom cenzurom? Nikoga od potpisnika, uostalom, nismo čuli u prošlim godinama, kada je isti onaj "Harper's" gušio sindikalne akcije svojih radnika i otpuštao urednike koji nisu dali vlasnicima medija da im se miješaju u posao...
August
Virus se nakratko povukao, vlada je olabavila restriktivne mjere. Od turističke sezone očekuje se da koliko-toliko pokrpa proračunsku rupu koju je izdubila pandemija. Dio kulturnih festivala se održava, drugi dio je otkazan ili odgođen: pravilo je, izgleda, da pravila nema. Ograničenja su minimalna, bitan je muving, bitna je dobra zabava... Drugi ciklus zaraze krenut će iz noćnih klubova.
Septembar
Oko tri hiljade ljudi okuplja se na zagrebačkom Festivalu slobode, prosvjedujući protiv velike zavjere svjetskih vlada i Billa Gatesa, obaveznih maski i ograničenog kretanja, cjepiva i mikročipova. Na slikama sa zbivanja vidimo vedete desničarske scene, za ton je zadužen Tony Cetinski. Slična antivakserska okupljanja održavaju se tih dana po brojnim evropskim gradovima, a ono berlinsko završava pokušajem neonacista da provale u zgradu Reichstaga.
Oktobar
Dvadesetdvogodišnji Daniel Bezuk pucao je iz kalašnjikova po zgradi Vlade, teško ranio policajca i potom se ubio: premijer Andrej Plenković najavljuje obračun s radikalnom desnicom jer nesretni mladić po svemu sudeći dolazi iz tih krugova. Za svaki slučaj, HDZ-ovac Branko Bačić upozorava i na opasnosti koje prijete s drugog kraja političkog spektra: "Nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci", upozorava on. Tako nekako izgleda ravnoteža ideološke opasnosti iz perspektive vladajuće stranke: s jedne strane prijete smrtonosni hici, s druge umjetnici. Usput, prosvjed riječkih desničara koji su autoru petokrake Nemanji Cvijanoviću javno poručivali "Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine", kao i grafit identičnog sadržaja, neki su primjeri "žestoke osude" što ih Bačić nije registrirao.
Novembar
Tek koji dan nakon što je policija rastjerala klince koji svakonoćno tulumare oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, neodgovorno šireći zarazu, ispostavlja se da su organi reda promašili lokaciju za koji metar: zaraza se neodgovorno širi u samoj zgradi. Sindikat djelatnika u kulturi prijavljuje DORH-u ravnateljicu Dubravku Vrgoč jer nije osigurala mjere zaštite izvođačima na probama i predstavama, ravnateljica javno odbacuje optužbe, a leđa joj drži ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. I proći će još nekoliko tjedana dok zagrebački HNK, pod pritiskom medija i vlastitih radnika, napokon ne otkaže velike izvedbe, ostavljajući na programu samo sigurnije, manje dramske forme.
Decembar
Dijelom zbog Covida, 2020. je bila godina u kojoj su svjetska i domaća kulturna scena ostale bez brojnih dragih imena. S nama više nisu Bekim Sejranović, Anđelka Martić, Tonko Maroević, Goran Paskaljević, Vatroslav Mimica, Igor Vuk Torbica, Marijan Crtalić-Crta, Mihajlo Arsovski, Jiří Menzel, David Graeber, Juliette Gréco, Peter Green... A kako se kalendar tanjio, smrt kao da je ubrzavala: krajem jedanaestog mjeseca otišli su Mustafa Nadarević, Ivan Kožarić, Boško Violić, u dvanaestom John le Carré, Kim Ki-duk, Pero Kvrgić, Vesna Kesić...
Ove su novine ostale skučenije za predivno ludilo Alema Ćurina.
Teška, tužna godina.
