Kad progovarate o takvoj monstruoznosti, nemate više straha. Ako ćemo na ovaj način malo pomoći uništenim životima svih tih cura, možemo biti mirni. I svi oni koji su činili zlo, vjerujte mi, bježe od nas jer znaju da smo u pravu, rekao je Dalibor Matanić, prihvativši se proljetos mučnog i zahtjevnog posla režiranja serije "Šutnja", koja je nekidan imala premijeru u Dubrovniku, a uskoro bi se trebala početi prikazivati na HTV-u.
Serija je simboličnog i angažiranog naslova jer najsažetije opisuje što je uslijedilo pošto je te 2009. godine jedan od naših najuglednijih novinara, Osječanin Drago Hedl, istražio i zaključio priču o podvođenju djevojčica u osječkom Domu za odgoj djece i mladeži. Uslijed objave njegovih članaka u nastavcima o prisilnoj prostituciji 14-godišnjakinja, reakcije javnosti bile su silovite i pravedničke, no jezoviti slučaj iz Osijeka ubrzo je zaboravljen, a hrvatsko društvo utonulo je u čuvenu hrvatsku šutnju. Djecu su makroi podvodili raznim osječkim moćnicima: političarima, poslovnjacima, sucima, profesorima itd.
Da je riječ o javnoj tajni, sramotnoj koliko ovo društvo već može podnijeti, posvjedočio je i Zdravko Mamić u jednom od svojih obraćanja javnosti u kontekstu vlastitoga obračuna s hrvatskim pravosuđem: "Institucije su prodavale našu djecu za kutiju cigareta. Klijenti su bili suci, poduzetnici i političari. Čeka vas vječni pakao, a zbog ovog ćete gorjeti dovijeka, prokleti bili. Osuđenih klijenata pedofila iz Osijeka je nula. Ja ću biti osvetnik djece koju ste silovali i uništili..."
Gotovo filmski najavljenom vendetom Mamić je zapravo potvrdio da je mučna priča o djeci povjerenoj na skrb državi zataškana u sustavu, a za što su se opet pobrinuli policija, zdravstvo, socijala i sud. Iako je Hedl imao jednog hrabrog oca informanta i uspio pridobiti povjerenje djevojčica, a jedan se pošteni policijski inspektor posvećeno prihvatio svoga posla, sve je završilo neslavno po žrtve i one koji su im najprije ljudski, a potom i profesionalno željeli pomoći. Istraga slučaja trajala je tek toliko – dva dana - da bi se konstatiralo da je sve izmišljotina. Pošteni inspektor ekspresno je smijenjen sa slučaja.
Novinarov pomagač i suradnik, otac jednoga dječaka iz Doma, na prevaru je doveden u policijske prostorije gdje je vještačen pet minuta od strane nekog psihijatra i potom prisilno hospitaliziran kao poremećena osoba opasna po društvo te je žurno otpravljen u Zagreb u Svetošimunsku. Nakon nekoliko mjeseci je otpušten jer petominutno postavljenu mitsku dijagnozu nijedan drugi psihijatar u narednim vještačenjima nije potvrdio. Nekoliko godina nakon proživljenog užasa i traume s kojom mora živjeti tužio je Sustav dobivši odštetu kao nedužan čovjek, oslobođen svake sumnje i krivnje.
Novinar Drago Hedl na sudu je izgubio parnicu, što ga je ozbiljno potreslo. U njemu se stvorio osjećaj da je nenamjerno iznevjerio djevojčice koje su prije toga zlonamjerno i sinkronizirano iznevjerili oni koji su ih trebali štititi – da ponovimo: policija, zdravstvo, socijala i sud. Djevojčicama je, dakako, bilo najteže. Stigmatizirane i izložene strahu od moguće odmazde svodnika i njihovih prijatelja kojima su podvođene morale su nastaviti sa svojim životom u gradu koji im je okrenuo leđa, ali ih i pretvorio u omiljenu gradsku trač-partiju. Sramiti su se imale one, a ne Oni.
Osjećaj nemoći, duga i onoga što imaju samo moralni ljudi – savjesti, nagnao je Hedla da od Sustava proglašen "izmišljeni slučaj" pretoči u literarne temelje svoje krim-trilogije, nadogradivši svoju novinarsku priču fikcijom u mjeri koju zahtijevaju spisateljski zanat i postulati žanra. Koliko je u tome bio realističan i autentičan, potvrđuje u jednom intervjuu: "Meni je bilo jako drago kada je počelo snimanje serije da se jedna od tih osoba u Osijeku jako uznemirila. Putem posrednika je pitala hoće li se iz serije moći otkriti o kome je riječ. Bio mi je to indikator da ti ljudi ne spavaju mirno i da ih je to snimanje serije vratilo u ono što su radili. Drago mi je što će sa zebnjom čekati prikazivanje serije, jer će se oni sigurno prepoznati. Oni znaju što su radili i jako dobro znaju sve detalje te priče."
Ako ste za sada ubrali sve, shvatili ste suštinu paradoksa: stvarnost je izmišljotina od koje strepe stvarni a ne izmišljeni ljudi. A tko su bojažljiva gospoda? Uzorni katolički muževi, ugledni obiteljaši domoljubne provenijencije, koji u toku nedjeljne jutarnje mise na kojoj pobožno sjede sa svojim kćerima razmišljaju kako će uvečer iživljavati svoje seksualne perverzije na ničijim kćerima, "plativši" to kutijom cigareta ili s pedeset kuna. Djeca pretvorena u seksualno roblje koje opslužuje lica s političkih plakata Sustav je učinio nevidljivima pljunuvši prezrivo na njihovu patnju. Sustav, naravno, ima svoje ime i prezime, kao i zločinci koje je zaštitio. Patnja i nesreća koju su se hrabre djevojčice odvažile posvjedočiti s namjerom da same sebi pokušaju pomoći Sustav je odbacio pod obrazloženjem: nema dovoljno dokaza. Čitaj: ne vjerujemo žrtvama.
Dok institucije rade svoj posao ne uspijevajući vidjeti dokaze u dokazima, umjetnost je pritekla u pomoć. Već sama najava serije "Šutnja" izazvala je strah u zločincima, globalno rangiranima kao najgore što naša humana vrsta može proizvesti. Zlostavljači djece nemaju čak ni svoj krug u Paklu jer oni su graditelji Pakla. Kod nas u Hrvatskoj institucije rade taj posao.
U svakom slučaju, kada serija "Šutnja" zaživi na TV ekranima, možda i vi identificirate nekoga od tih vrlih muževa, čemu se nadaju i redatelj i pisac, jedini koji su pronašli način da ovu priču strave i užasa otrgnu zaboravu koji je već progutao mnoge zločine nad djecom. U dobroj nadi priželjkuju i da bi serija mogla pokrenuti istragu.
"Sve je moguće", preuzet ću Hedlovu rečenicu kao moto ovih redaka, nadovezanih na prethodnu kolumnu o mržnji hrvatskih institucija prema najranjivijima u hrvatskom društvu – djeci.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
