Žene pred napuklim kućama, to je slika koju pamtim, kaže mi prijateljica. Pet dana nakon potresa krenula je s prtljažnikom punim slatkiša: Kiki bomboni, žvakače gume, gumeni medvjedići, čokolada s rižom, s lješnjacima, mliječna čokolada. Rekli su ovi koji su išli prije mene da ljudi imaju sve osnovne namirnice, da ne nosimo više, objašnjava mi.
Ali tamo ima sigurno djece, želim razveseliti djecu.
Ja sam na moru, kod mame, moje djevojčice ponovo nisu mogle zaspati u svojim zagrebačkim krevetima. Dok slušam prijateljičin glas, vidim ih kroz prozor: igraju se u dvorištu. Njihova baka zalijeva vrt i svako malo im dobaci riječ-dvije kao bombone, one joj nešto odvrate, pa se smije.
Želim ih razveseliti nečim što nije nužno za preživljavanje, nego za malo veselja, kaže moja prijateljica. Pola sata kasnije je tamo, automobil svako malo staje, ali djeca ne prilaze. U selima ih nema. Pred kapiju dolaze žene, same su, mašu joj da priđe. Čokolada, divno, pa može jedna, hvala! Za bombone imam loše zube. A onda kažu: samo da vam ispričam kako je bilo. Moja prijateljica sluša, kima glavom, šuti. Ponekad žena zaplače, moja joj prijateljica kaže: jako mi je žao. Slatkiše poslije ostavlja u Glini, pored ostalih kutija. Prije nego sjeda u auto da krene kući, piše mi poruku: imala sam točno što im je trebalo.
Korana Serdarević
Potres koji je pogodio Baniju otkrio je široj javnosti zapuštene gradove i siromašna sela bez prohodnih cesta, javne rasvjete, vodovodne infrastrukture i komunalnih usluga. Priče o solidarnosti i humanitarnim akcijama pratile su priče o životnim sudbinama ljudi iz tog prelijepog kraja, prepunog tragova prijašnjih razaranja. Banija je puna priča. Prikupljat ćemo ih od poznatih autora, novinara, volontera i običnih ljudi, a najesen objaviti u knjizi.
