Kod kuće Miće Jelića, na kraju nekakvog zabačenog i zaraslog sokaka u Bijelim Vodama na Baniji, možete se zateći samo slučajno, a već od prvog pogleda na 150-godišnje drveno zdanje zastaje dah. Nekada krasotica majstora drvene gradnje, pravi biser banijske autohtone arhitekture, danas je oronula i nakrivljena starica koja jedva odolijeva vremenu, pa je teško povjerovati da u njoj može živjeti čeljade.
"Džabe toliko zuriš, neće se ona od pogleda ispraviti, bolje ti je da uđeš sa mnom unutra, pa da vidiš", pozvao nas je, za prvog susreta, vremešni domaćin.
Unutra, gore nego izvana.
"Barem nema miševa. Kuća je puna zmija. Tu su se udomaćile i, evo, više od 20 godina živimo zajedno. Ne diraju me, ali mi se uvlače u krevet, u čizme i u džepove kaputa. Meni ne smetaju", objasnio nam je Mićo.
Ovaj nesvakidašnji šaptač zmijama preživljavao je s 800 kuna socijalne crkavice. Nakon moždanog udara nije se mogao kretati bez štapa, ali je polako, natenane, sve stigao: i nanijeti drva, i pokositi oko kuće, i zasaditi nešto povrća.
"Tih mojih 800 kuna rastopi se začas, ali prepinjem nekako, glavno da nisam gladan. Kad nemam što jesti, nadrobim kruha u malo vode, zašećerim, i eto ti gozbe", objašnjavao nam je domaćin.
Do prve trgovine Mićo je pješačio dva sata, toliko i nazad, sve zbog kruha, pa tako dva-tri puta tjedno.
Kad je priča o Mići Jeliću prije nekoliko godina izašla u Novostima, počeli su stizati darovi u hrani i odjeći, a SNV je poduzeo akciju uređenja štale, u kojoj četvrt stoljeća nije bilo stoke. Za par mjeseci Mićo je mogao useliti u čvrsto zdanje s kuhinjom i kupaonicom, sa strujom i vodom.
"E, da mi je ovo neko pričao, rekao bih mu da laže. Osjećam se kao car. Ako ima raja, onda je ovakav", rekao nam je Mićo za drugog susreta, prilikom useljenja.
Jedva da je minula godina u njegovu raju kad je umro. Nema više skromnog Miće Jelića, dobrog duha Bijelih Voda, ali ostade njegov Zmijski dvorac, još uvijek nakrivljen, kojemu vjetrovi, snjegovi, kiše, pa i potres, ne mogu ništa.
Vladimir Jurišić
Potres koji je pogodio Baniju otkrio je široj javnosti zapuštene gradove i siromašna sela bez prohodnih cesta, javne rasvjete, vodovodne infrastrukture i komunalnih usluga. Priče o solidarnosti i humanitarnim akcijama pratile su priče o životnim sudbinama ljudi iz tog prelijepog kraja, prepunog tragova prijašnjih razaranja. Banija je puna priča. Prikupljat ćemo ih od poznatih autora, novinara, volontera i običnih ljudi, a najesen objaviti u knjizi.
