Picaferaj
Događaj koji se obično uzima za početak velike priče Olivera Dragojevića svakako je njegov debi na Splitskom festivalu 1967. godine. Manifestacija je tad prvi put održana na Prokurativama, ali - što se njezine buduće najveće zvijezde tiče – ništa još nije bilo kao u pjesmi. Nije se zapalilo ijadu koluri, niti se nažigač srdaca kuntenat vratio doma. Naprotiv, sve je bilo dosta sivo i nezapaženo, pa će Oliveru trebati godine da se oporavi od inicijalnog fijaska i vrati na istu pozornicu. U međuvremenu će pjevati sa splitskim grupama Batali i More te s Dubrovačkim trubadurima, ili po gažama na zapadu Europe, naročito u Njemačkoj. Ipak, taj nenaočiti mladić s ogromnim očalima, više nalik Woodyju Allenu nego tipičnim mediteranskim estradnim pretendentima, pustio je svoj vokal već tom prilikom, čini se, baš kao duha iz boce.
‘Malinkonija’, ‘Dišperadun’, ‘Đelozija’; duga je lista prirodnih i socijalnih nepogoda s kojima se lakše živjelo uz interpretaciju Olivera Dragojevića
Oliverov specifični glas postat će nenadomjestiva jeka naših ulica i života, ne samo u Dalmaciji. I zaista, picaferajski je osvijetlio lica, ulice i scenu, transgeneracijski upjevavajući jedno mlado društvo u novom i uzbudljivom muzičkom izrazu koji ovdje dospijeva nakon, recimo, klasika. Računamo li i godine prije Splitskog festivala, međutim, dok se prvi put oprobavao s Batalima, govori se u biti o gotovo šest desetljeća, ne samo pola stoljeća karijere. U to ime posvećujemo mu ovih šest kratkih, oproštajnih veduta, ne striktno kronologiziranih.
Malinkonija
Pitalo jednom Olivera na televiziji, nema tome više od dvije ili tri godine, kako to da njegov glas dopire non-stop u sva naša uha, koliko god ih imali. Iz automobila, domova, kafića, restorana, u dućanima i autobusima, na plaži i pazaru i stadionu, a nitko se nikad ne buni. Ja ljudima ne smetam – odgovorio je Oliver lakonično, kao što se uvijek i svugdje izražavao, nadasve nepretenciozno. To je valjda bio uvjet da netko zapjeva narodu, u najširemu mogućem zamahu onih čija će duša zatitrati na istoj frekvenciji i o mnogim našim težim i nepoželjnim, no čestim emocijama i promišljanjima, ne tek o vedrom u nama i oko nas. ‘Malinkonija’, ‘Dišperadun’, ‘Đelozija’; duga je lista prirodnih i socijalnih nepogoda s kojima se lakše živjelo uz interpretaciju Olivera Dragojevića. Ovdje pak te pjesme nižemo bez određenijeg reda, bez iluzije da bismo mogli uspostaviti ikakav poredak od posebnog značaja. Izostat će zato navođenje mnogih izuzetnih hitova, jednako kao što je i odabir naslova za ove naše sličice sasvim proizvoljan, jer je lako u istom opusu naći i bolje i važnije. Neka onda bude do kraja jedan redukcioni kriterij, neka sve budu jednorječne, da ne zabasamo u desecima i desecima Oliverovih djela. Ako ništa drugo, to u spomen činjenici da je on suštinski ipak bio čovik od malo riči. Pa, da imamo više prostora, bili bi tu dakle i ‘Poeta’, i ‘Skalinada’, i ‘Nadalina’, i ‘Stine’, i još poneka.
Hajdučka
Najveći naš popularno-glazbeni interpretator dospio je pred autore pripadajućih pjesama kao idealni medij kroz kojeg će i njihovi stihovi najljepše progovoriti. Uz meštra Zdenka Runjića, skladatelja i tekstopisca, svojega glavnog pratitelja u karijeri, s Oliverom su prvenstveno bili još Momčilo Popadić i Jakša Fiamengo. Inače njegov Korčulanin, legendarni Pop je za njega napisao vjerojatno najbolju pjesmu ikad posvećenu Hajduku, toj univerzalnoj i kardinalnoj ljubavi Dalmacije, ugradivši u strofe poneki zavjet koji u budućnosti neće uvijek bivati poštivan. Ali, s Hajdukom na jednoj i svime drugim na drugoj strani, zapjevao je Oliver u ono doba više izravno angažiranih, čak namjenskih songova, npr. Titu, kao i prigodno obojen dječji album ‘Pionirsko kolo’.
Na koncu je otišao pomiren i s vremenima i s vremenitošću, upisan i u stoljeće koje je tek počelo i u kojem će svejedno ostati, nije prerano reći, u velikoj mjeri sveprisutan
Za ratno-ljubavnu ‘Tu non llores mi querida’ smatralo se da je posvećena republikancima u Španjolskom građanskom ratu, mada je bilo govora i da je naprosto riječ o preradi jednog country hita. Oliver se pritom nije direktnije pačao u politiku, a iz novijih vremena pamti se tek jedan politizirani moment. Posrijedi je dakako izjava i odluka iz rata, da neće više nastupiti u Srbiji. Mislio o tome što tko hoće, indikativno je da isti čovjek nikad prije niti kasnije nije izjavio ništa drugo tako međuetnički kritično, niti je od toga imalo profitirao, ostavši do dandanas iznimno omiljeno lice i glas u svim zemljama nastalim iz SFRJ.
Karoca
Kad smo već kod politike, ovom je novinaru jedan prijatelj uoči samog pisanja teksta o Oliveru uputio očajnički vapaj – Samo nemoj ubaciti da je on trebao biti u onome autobusu umjesto Thompsona. Ni slučajno, jer zaista nije trebao biti tamo, ni po čemu relevantnom. Ta karoca nije bila njegova, nisu je takvom poimali njezini izvorni putnici, opterećeni nekim inhibicijama koje Olivera po svemu sudeći nisu mučile. A i nije on bio figura za bombastične trijumfe s prizvukom općeg razračunavanja, iako ovdje nipošto ne treba pasti u klopku dijeljenja ljudi na poklonike jednog ili drugog; odnosi u društvu su ponešto složeniji. Zato i paralela između Dočeka i Ispraćaja funkcionira samo naizgled, uslijed napetosti od tijesnog vremenskog roka. No prestanimo ovo kontaminirati takvim usporedbama, i bacimo pogled na ‘Karocu’ koju je Oliveru napravio Jakša Fiamengo. O njoj i njezinu kloparanju kroz život, upečatljiv je osvrt prije nekoliko dana napisao Siniša Pavić u Novom listu. I čitav je beskraj takvo osluškivanje udaljeno od onoga koji je nagnao hrvatski državni vrh da povodom Oliverove smrti proglasi Dan nacionalne sućuti, prvi put u povijesti. O, kakvog li samo nezgrapnog pokušaja da se namakne nešto kredita od naroda koji je dotad već posve spontano, masovno i dostojanstveno žalovao za svojim Oliverom, na to sve ne trebajući nikakvoga inovativnog korotnog dekora.
Mižerja
Uza sve te dalmatinske izraze što ih je Oliver Dragojević pronio svijetom, nerijetko je u prvi plan izbijala socijalna tematika. Nikome pokraj Olivera nije padalo na pamet da šminka realnost Dalmacije i njezinih ljudi samo npr. renesansnom baštinom i aktualnom tržišnom popularnošću. Uostalom, lično je ispričao da mu je majka Kate dala ime po Oliveru Twistu, jer su u vrijeme njegova rođenja, 1947. godine, pa i nešto kasnije, bili istinska poslijeratna sirotinja kakve je ovdje bilo jako mnogo. Ista žena, uzgred rečeno, prošla je prije toga i većih jada, prije svega izbjeglištvo u El Shattu. Zato je Oliver pjevao i o siromaštvu, tako uvjerljivo da ga je činio podnošljivijim, nalazeći toplinu i smisao njemu usprkos, a na tragu vrijednosti kao što su ljubav i rad, ustrajnost i nesebičnost. Ali, nije tradicionalna oskudica samo nekakav simbolički identitet zajednice razvijene na škrtoj zemlji, nego i njezina živa problematika koju se ili razglaba, ili zaobilazi. Oliverove pjesme - dočim bi zašle u to - bavile su se onim prvim, ako treba i nadničarskim pranjem tuđeg rublja. Danas je među nama teško naći pjevače lakih nota za sve uzraste, a koji bi se upustili u tako delikatne teme; teško ih je naći i kod onih koji se smatraju ozbiljnijima. A zgrbjenih je opet sve više, i dobro bi došlo da im netko bar povremeno sugerira štogod korisnije od poniznosti i trpljenja u tišini.
Cesarica
Jedna od karakteristika Oliverova pozamašnog opusa jest i to da, kao što se proteklih dana moglo čuti, u njemu ima takoreći za svakog ponešto. Rijetki su oni koji tako u istog slušatelja mogu jednom pjesmom izazvati ushit, a drugom iritaciju. Bilo da je riječ o konkretnim rješenjima u izboru i obradi teme ili u melosu i aranžmanu, međutim, nije sporna podjela te karijere na dominantno runjićevsko predratno vrijeme, i ono kasnije koje će obilježiti suradnja sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, Tončijem i Vjekoslavom Huljić, i drugima. Nećemo sad ulaziti u kvalitativnu analizu i komparaciju tih dviju glavnih faza. Ipak, treba reći da je Oliver Dragojević u nekom vidu bio, nakon razmjerne stagnacije na prelazu dvaju desetljeća, osvježen novim iskustvom, osjetno drukčijim stilizacijama i širenjem zone djelovanja. U potonje spada i šira ciljana publika, pa su ga najednom prihvatili novi mladi ljudi, što ga je u najmanju ruku dodatno obodrilo, uz čitavu gomilu Porina i drugih priznanja. Bilo je tad očito da je Oliver premostio epohe u pothvatu jednako zahtjevnom po estradnog umjetnika i suvremenika mučnog historijskog loma. Sam je ostao u komadu, spojivši obje sastavnice svog rada prilično glatko, unatoč svakoj objektivnoj neravnini u podlozi te mijene. I otišao je na koncu baš tako, pomiren i s vremenima i s vremenitošću, upisan i u stoljeće koje je tek počelo i u kojem će svejedno ostati, nije prerano reći, u velikoj mjeri sveprisutan.
