Đavolja buka, tambura iz pakla, panonski mrak – kada opisuju muziku slavonskobrodsko-zagrebačkog benda Nemeček, i kritičari i publika posežu za nabijenim metaforama koje podcrtavaju njihovu specifičnu kombinaciju rock buke, balkanske tradicije i mračne atmosfere. Ove godine objavili su album "Prokletije II", drugi dio istoimene trilogije. Za pjesmu "Mirila" osvojili su regionalnu nagradu Milan Mladenović, a trenutno pripremaju decembarsku promociju vinila u zagrebačkom klubu Pauk. Tim povodom o spoju tradicije i noisea, životu i radu u Slavoniji te muzičkoj sceni razgovaramo s Vedranom Živkovićem, koji u Nemečeku pjeva i svira tamburu.

Nemeček ste osnovali sa svojim bratom Vatroslavom Živkovićem dok ste još svirali u bendu Mokre gljive. Kako se oformio Nemeček kakav danas slušamo?

Mokre gljive su se bavile balkanskim folklorom, a Nemeček je paralelno funkcionirao kao čisti ekstremni noise rock. Nakon raspada Mokrih gljiva, nekako su se logično spojila ta dva izraza. Htjeli smo da muzika odražava podneblje iz kojeg smo došli, a ionako mislimo da je rock u suštini narodna muzika. U jednom trenutku sam ostao sam s tamburom. U tom periodu je naš današnji bubnjar Borna Maksan otvorio svoj studio Rattus Rattus na Trešnjevci. Počeli smo se intenzivnije družiti i shvatili da imamo iste poglede na to kako se stvari trebaju dalje razvijati. Lea Beslaća smo stidljivo pitali želi li svirati klavijature s nama, na što je on znalački objeručke pristao. Na prvoj probi smo shvatili da je to to. Ljubav na prvi ton.

Često vas nazivaju "hrvatskim Swansima" ili uspoređuju s domaćim Kriesom. Sve su to komplimenti, no jesu li vam ti bendovi doista inspiracija?

Teško je govoriti o utjecajima kad sve utječe na tebe. Nekad mislim da na naš rad više utječu stvari koje su van muzike nego sama muzika koju slušamo. Kries je definitivno ostavio trag, kao i ostatak generacije koja se devedesetih bavila tradicijskom glazbom poput Dunje Knebl, Cinkuša i Lidije Bajuk. Podjednako su bitni narodni napjevi, koliko i metal, punk, Beatlesi, The Brian Jonestown Massacre ili taj nesretni novi val po kojem je sad popularno pljuvati. Taj fenomen je direktno i indirektno utjecao na našu generaciju sviđala se ta muzika nama ili ne. Većini je bio prvi doticaj s muzikom zbog roditelja, a druga stvar je što on medijski i kulturološki još uvijek živi.

Ovdje su se lomile velike stvari, pa se i danas među svim južnoslavenskim narodima osjeti taj mrak. On ipak, čini mi se, daje neku jurodivost i snagu. Povijest je utkana u naš svakodnevni život, ne možemo pobjeći od nje, ali se moramo njome baviti, koliko god to traumatično bilo

Poznati ste po svojoj "tamburi iz pakla". Odakle ona u vašim rukama?

Došla je iz potrebe da se radi nešto što nije puko kopiranje obrazaca. Prvi podstrek da je se može koristiti na drugačiji način bio je koncert samoborskog benda True koji je svirao death metal s tamburom. Kao i klape, tambura je nažalost često svedena na razinu estradnog kiča. Ali kao i u slučaju klapa, tambura nije ni blizu toga za što ju se prodaje. Tamburaška glazba je izuzetno bogata, zanimljiva i ima nevjerojatnu povijest. Do sada je zagrebano vjerojatno samo pet posto toga što se može s njom raditi.

Bend vam se zove po liku iz knjige Ferenca Molnara "Junaci Pavlove ulice" koju smo svi oplakali u školi. Zašto ste odabrali to ime, znajući da će mali Nemeček drmati masivnom muzikom?

To je bila jedna od prvih knjiga u kojoj smo se kao djeca susreli sa smrću. Sve ostale knjige u toj dobi su manje-više završavale sa "i živjeli su sretno do kraja života". Nemečekovo ime je ostalo u podsvijesti. Bilo mi je zanimljivo da nešto tako krhko, a opet s plemenitom idejom u sebi, proizvodi muziku koja je masivna i mračna.

Vi ste povjesničar i iz vaše je muzike jasno da puno toga vučete iz konfliktne povijesti balkanskog prostora. Međutim, svoju ste muziku izgradili vrlo simbolički. Što vas u povijesti ovog prostora inspirira?

Ovdje su se lomile velike stvari, pa se i danas među svim južnoslavenskim narodima osjeti taj mrak. On ipak, čini mi se, daje neku specifičnu jurodivost i snagu. Naša pjesma "Pored rijeke Drine" je, recimo, dosta direktna, ali inače ne volim objašnjavati simboliku pjesama jer su one dosta intimne. Povijest je naprosto utkana u naš svakodnevni život, ne možemo pobjeći od nje, ali se moramo njome baviti, koliko god to traumatično bilo.

 

Simbolika "Crne zastave"

Na drugim Prokletijama dodatni ste naglasak stavili i na simbolički nabijen vizualni aspekt s Babićevom "Crnom zastavom" na naslovnici.

"Crna zastava" Ljube Babića je jedno od umjetničkih djela koje me fascinira. Nastala je 1916. u povodu smrti cara Franje Josipa i označila je raspad carstva i jednog svijeta. U nju je utkana sva tragedija 20. stoljeća, ratova i pokolja. Bilo nam je zanimljivo koristiti ju kao simbol aktualne strepnje. I sama je slika imala turbulentnu putanju i išla iz ruke u ruku, da bi na kraju završila kod Josipa Vanište. Mi smo od njenog trenutnog vlasnika dobili dozvolu za korištenje jer je Vaništa prilikom prodaje uvjetovao da se ona mora moći koristiti za ovakve stvari.

Nesretni Nemeček, surova povijest, mračna atmosfera – odakle afinitet za crnilo i težinu? Što je u njima plodno, muzički i ljudski?

U trenucima sreće i veselja si u ekstazi i nemaš nikakav odmak. U tami postoji odmak za introspekciju i meditaciju unutar koje vidim više smisla i mogu graditi stvari. Mogao bih reći da kroz mrak jednostavno vidim i više svjetla.

Idemo iz mraka vaših pjesama van, na stejdževe regije na kojima puno nastupate. Donose li vam više svirke uživo ili medijska pažnja koju ste dobili ove godine?

Na kulturnoj sceni regije veze su itekako prijateljske i pomažemo si koliko možemo. Medijska pažnja je došla kao proizvod našeg višegodišnjeg terenskog rada. Organizacija i samoodrživost jednog benda su ključ za njegovo funkcioniranje. Sam taj proces u današnjim uvjetima jako dugo traje i moraš biti spreman da psihički i fizički izdržiš početno ulaganje i sav taj proces koji je naporan. Također, važno je da bend ide svirati u manja mjesta, da se makne iz glavnih gradova, odnosno da odradi terenski rad jer jedino tako može izgraditi publiku.

Slavonija je devastirana kroz rat, opće siromaštvo, odnos države, neefikasne lokalne vlasti. Postoji nezadovoljstvo razlikom između toga što je bila nekad i što je sad. Dobijem tikove od rečenice "Slavonija ima toliko potencijala", koju čujem svako malo, jer mi se čini da je to izlika da se ne radi ništa

Jesenas ste za pjesmu "Mirila" dobili regionalnu nagradu Milan Mladenović. Prvi ste bend iz Hrvatske koji ju je dobio. Što vam je donijela?

Značajna je prije svega jer nosi ime Milana Mladenovića. Osim što sam dijelom odrastao na muzici EKV-a i Šarla Akrobate, lik i rad tog čovjeka nose simboliku nečeg dobrog i plemenitog. I to je najvažnije. Ostalo je pragmatične prirode – osim financijske pomoći, sviramo na idućem EXIT-u, idućoj dodjeli nagrade Modro i zeleno u Makarskoj. Iako je regionalna, ona najviše odjekne u Srbiji jer je tamo Zadužbina Milan Mladenović i stacionirana. Maksimalno su se pobrinuli za nas, od radijskih i tiskanih intervjua do televizijskog nastupa. Ljudi su nas stvarno fantastično prihvatili. Izašli smo malo iz alternativnog balona i za nas je saznala publika koja možda teže dobije informaciju o ovakvoj muzici.

Koliko bendovi vašeg profila samoinicijativno izlaze iz tih svojih niša, na primjer u manje gradove?

Često se naljutim na glazbenike i generalno umjetnike koji se plaše izaći iz svoje zone komfora. Postoji milijun razloga zašto je šire gledano kultura na niskim granama, ali jedan od njih je i elitistički stav umjetnika i želja da ne talasaju i ostanu jedni drugima jedina publika. Smatram da umjetnost ima i edukativnu i emancipatorsku ulogu i da mora izaći iz uskog kruga, dati nešto ljudima. Ići ka narodu, a ne od njega.

Posljednjih godina živite u Slavonskom Brodu. Kakav je život u tom gradu danas?

S jedne strane, Slavonski Brod je politički i kulturno zapuštena sredina. Veći dio Brođana živi jako teško jer je ekonomska situacija kao i u većini Hrvatske loša. Moderni Brod je izgrađen na temeljima Đure Đakovića, koji i danas radi, ali ni blizu toga kako je bilo nekada. Brod je i pogranični grad koji je za vrijeme rata jako nastradao. Kad gledaš slike prije i poslije rata, to su kao dva različita grada. Tu je i problem onečišćenog zraka koji grad vuče već godinama. Brod je grad s najzagađenijim zrakom u Europskoj Uniji. Bez obzira na to, život je dinamičan i ljudi se lagano vraćaju živjeti u Brod, pogotovo ljudi stariji od 30 godina. Osjeti se neki stidljivi optimizam, ako to smijem tako nazvati.

 

Zapuštena Slavonija

Budući da sam i ja iz Slavonije, a živim u Zagrebu, čini mi se da se predodžbe puno ljudi koje put nikad nije nanio u naš kraj, svode na par asocijacija: ruralni kraj, depresija, rat. Što se vama čini?

Situacija je kompleksna. Slavonija je devastirana kroz rat, opće siromaštvo, odnos države prema toj regiji, neefikasne lokalne vlasti. Postoji nezadovoljstvo razlikom između toga što je bila nekad i što je sad jer je zapuštena do neprepoznatljivosti. Dobijem tikove od rečenice "Slavonija ima toliko potencijala", koju čujem svako malo, jer mi se čini da je to izlika da se ne radi ništa. S druge strane, postoji ogromna energija ljudi koji su tu ili su se vratili i rade nešto. Najviše Slavonaca je u Njemačkoj i Irskoj i u zadnje vrijeme primjećujem da se još ljudi počelo stidljivo vraćati ili pak razmišlja o tome. S obzirom na krizu, veliki gradovi su postali financijski neizdrživi i nehumani za život. Mislim da mladi ljudi trebaju otići, ali da je bitno i da se dio njih vrati i ovdje postavlja pitanja koja se dugo nisu postavila i mijenja stvari.

Vi ste među onima koji su se prije par godina vratili u Brod iz Zagreba. Kako ste donijeli tu odluku?

Spletom životnih okolnosti sam se vratio u Slavonski Brod. Potres, korona i sve nepodnošljiviji život u Zagrebu kumovali su tome. Shvatio sam da sam korisniji u lokalnoj sredini nego u zagrebačkom mravinjaku. Decentralizacija je ključ razvitka našeg društva, ne samo na polju kulture nego i ostalih grana, tako da su lokalne sredine te u kojima se treba graditi baza za dalje.

Koje je trenutno vaše mjesto u toj lokalnoj zajednici? Radite na radiju 92FM, a počeli ste organizirati i koncerte.

Radio 92 je radio udruge oboljelih od multiple skleroze i to upoznavanje svijeta osoba s invaliditetom bila je jedna od važnih prekretnica u mom životu. Kad se uhvatiš da ti koji si načelno zdrav prigovaraš oko nekih u suštini nebitnih stvari, dok se ljudi u kolicima bore za svaki dan, to te posrami i smiri ti ego. Drago mi je da smo s Radijem 92 i Kućom tambure u sklopu Galerije umjetnina grada Slavonski Brod dobili projekt kroz koji smo počeli raditi koncerte. S nama je i udruga Usudi se, koja radi punk i metal koncerte. Osjetiš da su ljudi željni sadržaja i da im treba samo malo podstreka. Jedni drugima pomažemo i to zajedništvo unutar male zajednice je jako zanimljivo. Puno je posla, ali osjeti se pozitivan elan.

Ljetos ste u Kući tambure svirali i s Nemečekom. Kako je bilo svirati svoju đavolju rock tamburu doma?

Koncert u rodnom gradu nakon toliko godina bavljenja muzikom donio je posebnu vrstu treme, ali je bilo kako treba. Svirali smo 21. lipnja, na dan glazbe. Taj je dan izmjereno 40 stupnjeva u Brodu. Bilo je nesnosno vruće, što je rezultiralo masom znoja i spaljenim pojačalom. Ljudi su bili sretni da se takav tip koncerta održava u njihovom gradu. Kuća tambure i jest zamišljena kao interpretacijski centar u kojem će održavati baš takve stvari – koncerti, konferencije, radionice i izložbe koje na suvremen način pristupaju nasljeđu. Nedavno su održani koncerti bendova ###, Bizon i Cinkuši, a idući su Truth ≠ Tribe i Dunjaluk. Sluha i publike ima, ali to je nešto što se gradi i za što je potrebno vrijeme.

Idući koncert, promociju vinilnih "Prokletija", održat ćete 13. decembra u zagrebačkom klubu Pauk u sklopu studentskog doma Stjepan Radić. To je legendaran prostor, ali u njemu se već dugo ne održavaju koncerti.

Nakon par odsviranih Močvara htjeli smo napraviti nešto drugačije, nešto što će i nas same iznenaditi. Tehnički je Pauk užasno kompleksan poduhvat, ali smo okruženi samim legendama zanata – audioinženjerima Hrvojem Nikšićem i Hrvojem Pelicarićem te jednim od trenutno najboljih domaćih tonaca i lightmana Filipom Pacakom. Osim toga, postoji ta emotivna priča oko Pauka. Generacije su tamo slušale neke od najboljih koncerata i onda je to samo naprasno stalo. Htjeli smo ljudima vratiti dio te atmosfere.

Vaša je muzika obavijena tamom pa ćemo za vedriji kraj posuditi pitanje koje redovno zatvara intervjue u drugarskom nam magazinu Nada. Što vam daje nadu?

Ljudi.