Razgovarali smo sa Damirom Pricom Kafkom – Caprijem, muzičarem i glazbenim organizatorom, o povijesti i sadašnjosti bendova koje je osnivao ili u njima sudjelovao kao muzičar, o sceni slobodno improvizirane glazbe i njenom položaju nekad i sad.

Kako je nastala grupa Cul-de-Sac?

Cul-de-Sac je osnovan 1986. na inicijativu Dragana Pajića – Paje, kolege i prijatelja koji je preminuo prije deset godina, i mene. Nas dvojica imali smo potrebu svirati glazbu koja je izvan bilo kakvih okvira, koliko je god to bilo moguće. U to vrijeme smo dosta slušali Sun Ra, koji je ostavio jako veliki utjecaj na nas. Počeli smo slušati free jazz, Coltranea u fazi nakon 1965. – 1967., zatim Anthonyja Braxtona, Art Ensemble of Chicago, Dereka Baileya, Cecila Taylora, Last Exit itd. To je bila glazba koja je za nas u to vrijeme bila vrlo nova i u njoj smo nalazili mogućnost slobodnog izražavanja. U to vrijeme nismo bili jako vješti muzičari, ali osjećali smo da imamo nešto za dati i potrebu izraziti se na drugačiji način nego što smo mogli u bendovima u kojima smo tada svirali – Pajo u grupi Bordel, ja u grupi Haustor. Osnovali smo bend u kojem je na početku svirao bubnjar Predrag Dubravčić, a mislim da je Nino Markovac bio na basu.

Kasnije je došlo do promjena, svako malo su se mijenjali glazbenici. Nakon što je Predrag otišao, na bubnjeve je došao Ivan Marušić Klif, kasnije Mario Barišin na basu, a pridružio se i Neven Jurić, svirač francuskog roga, inače i član Kugla glumišta, odnosno Kugla benda. Potom su došli Igor Pavlica na trubi i Darko Rundek na basu. Koncerti su bili multimedijalnog karaktera, tako da su sudjelovali i vizualni umjetnici i umjetnice, npr. Nicole Hewitt, koja je danas profesorica na Novim medijima na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i koja je u to vrijeme radila i animirane filmove, Cul-de-Sac je snimio glazbu za nekoliko njenih animiranih filmova. Likovna umjetnica Mirjana Vodopija, koja danas predaje na Likovnoj akademiji, radila je scenografiju i instalacije na nekim koncertima. Tu su bili i gosti: Mance, Miodrag Krencer – Mic i drugi... To je bila prva faza Cul-de-Saca, koja je trajala do kraja devedesetih godina.

Pajo je znao organizirati intervencije po gradu. Došli bismo u Oktogon, postavili pojačala – nekako bismo dobili struju iz dućana, gdje smo se mogli priključiti – i onda bismo svirali jedno 15-20 minuta, na opći užas prolaznika

Što je bilo karakteristično za muziku prve postave? Kod Dragana Pajića je i elektronika igrala jaku ulogu, iako je bio gitarist?

Pajo je počeo koristiti efekte, počeo je eksperimentirati i istraživati razne zvukove na gitari. Okušao se i u elektronici. Tražio je svoj zvuk na gitari. Ono što je bilo značajno za grupu u to vrijeme je da nisu postojale nikakve kompozicije. Krenuli bismo svirati i to je bilo to. Kuda nas je odvelo, odvelo nas je. Pajo je znao organizirati intervencije po gradu. Došli bismo u Oktogon, postavili pojačala – nekako bismo dobili struju iz dućana, gdje smo se mogli priključiti – i onda bismo svirali jedno 15-20 minuta, na opći užas prolaznika. Bilo je vrlo interesantno i provokativno jer su takve intervencije u to vrijeme bile vrlo neobične i rijetke.

Kako ste preživjeli prevrat devedesetih? Pajić i vi ste otišli u Amsterdam. Da li se tamo otvorila neka mogućnost za rad, jeste li imali kakve veze – trebalo je preživjeti?

Ja sam 1992. otišao u Amsterdam. Pajo je bio u to vrijeme u Bonnu, on je došao nešto kasnije. Preživjeli smo zahvaljujući amsterdamskim skvoterima, koji su puno pomogli ljudima koji su došli iz bivše Jugoslavije u smislu da su skvotirali stanove u kojima smo mogli stanovati, imali su pravnike koji su pomagali ljudima da dobiju dozvolu boravka i bili su vrlo angažirani oko izbjeglica općenito. Pajo je došao 1993. ili 1994. i vrlo dobro se uklopio među skvotere. Bio je vrlo omiljen među njima. On i ja smo nastavili dalje svirati. U to vrijeme je i Ivan Marušić Klif bio u Amsterdamu, tako da smo znali svirati kao trio. Kasnije smo upoznali tada vrlo mladu Andreju Košavić, koja je pjevala, a nešto kasnije počela svirati trubu. Ona se također pridružila Cul-de-Sacu i ta je formacija bila u Amsterdamu. U to vrijeme, glazbenici Marko Ciciliani i Anne La Berge započeli su večeri improvizirane glazbe u skvotu Entrepotdok. Nazvali su ih "Kraakgeluiden" ("Slomljeni zvuci"). Nastupalo je puno glazbenika iz cijelog svijeta, Pajo i ja smo također učestvovali.

 

Počeci Impronedjeljaka

Nakon što ste se odlučili vratiti u Zagreb, reaktivirate Cul-de-Sac, ali i cijelu improvizatorsku scenu. Kada je Pajo umro na vama je ostalo da aktivirate cijelu tu ostavštinu. Kako je bilo organizirati Impronedjeljke i druga događanja koja ste pokrenuli? Dovodite strane goste – kako ste to egzistencijalno i muzički preživjeli?

Pajo se vratio negdje početkom dvijetisućite iz Amsterdama u Zagreb. Bio je inspiriran Slomljenim zvucima, pa je u Zagrebu pokrenuo Impronedjeljke. Oni su u to vrijeme bili zamišljeni više kao radionica slobodne improvizacije. Pajo je okupio desetak glazbenika i glazbenica koji su bili zainteresirani za tu vrstu glazbe. Te radionice su se dešavale u prostoru Damira Bartola Indoša iza Močvare. Tu su dolazili Miro Mance, Franjo Glušac, Snježana Gallo, Višeslav Laboš, Neven Jurić... To su bili začeci scene slobodno improvizirane i eksperimentalne glazbe u Zagrebu. Pajo je vodio i organizirao Impronedjeljke od 2007. do 2011. Cul-de-Sac je nastavio raditi i prerastao u puno veći bend koji je Pajo nazvao Cul-de-Sac/Orkestar za ubrzanu evoluciju. U tom bendu je znalo biti i dvadesetak glazbenika različitih generacija, glazbenog backgrounda i estetskih odnosa prema glazbi i umjetnosti. Pajo je znao okupiti vrlo raznoliku i kreativnu grupu glazbenika i umjetnika oko sebe.

Počeli su dolaziti i gosti.

To je bilo kasnije. Naime, 2011. su Impronedjeljci prestali biti aktivni. Davorka Begović, koja je vodila festival Izlog suvremenog zvuka i Muzički salon u teatru &TD, mi je 2018. predložila da ponovo pokrenem Impronedjeljke. U to vrijeme je Pajo već bio umro. I eto, na njenu inicijativu, ponovo sam ih pokrenuo. Aplicirao sam na gradske i republičke fondove i uspio dobiti skromna sredstva da ponovno pokrenem cjelogodišnji serijal Impronedjeljci/Impromondays, koji je poprimio međunarodni karakter. Na njemu, osim domaćih, sudjeluju i glazbenici aktivni na svjetskoj impro sceni. To je i prilika da domaći glazbenici sviraju s inozemnim kolegama i steknu nova iskustva i poznanstva.

Ja sam 1992. otišao u Amsterdam, a Pajo je došao nešto kasnije. Preživjeli smo zahvaljujući amsterdamskim skvoterima, koji su zauzeli stanove u kojima smo stanovali i imali su pravnike koji su pomagali ljudima da dobiju dozvolu boravka

Je li vam netko posebno ostao u sjećanju?

Teško je nekog izdvojiti. Bili su tu glazbenici od Novog Zelanda do Amerike, Evrope, Japana. Impronedjeljci su ponovo počeli 2018., a prije četiri godine počeo sam organizirati istoimeni međunarodni festival slobodno improvizirane i kreativne glazbe, koji traje tri dana. Ove godine krajem devetog mjeseca održat će se njegovo četvrto izdanje.

Kako biste opisali svoju muzičku poetiku i onu današnjeg Cul-de-Saca? Svirate najviše sopran saksofon i klavijature i tu ste izgradili neki svoj stil?

Sviram i sopran i tenor, ovisno o situaciji, i klavijature. Na svakog glazbenika su utjecali drugi glazbenici, druga glazba, druga estetika. Ono što je najizazovnije i najrelevantnije je da svaki od glazbenika pokuša naći vlastiti izražaj i da bude maksimalno slobodan na kreativnom nivou. Slobodno improvizirana glazba nema reference, ona je proces komunikacije među glazbenicima. Ne oslanja se ni na harmoniju ni na unaprijed zadani predložak ili zapis, ali može biti djelomično notirana. Sve je dozvoljeno – važno je samo da postoji komunikacija i mogućnost slobode izražavanja, a time i kreativnosti.

Teško je odrediti taj prijelaz između free jazza i improvizirane glazbe?

Da, dosta glazbenika, pogotovo starije generacije, proizlazi iz američkog free jazza. Makar, dosta je velika razlika između evropskog i američkog free jazza.

Drugi je više ukorijenjen u bluzu?

Na neki način da, on proizlazi iz bluesa i to se jako osjeća, dok je evropski free jazz više orijentiran na suvremenu glazbu dvadesetog i kraja devetnaestog stoljeća, na avangardu. Ta glazba je utjecala i na američke glazbenike. Današnja improvizirana glazba razvijala se pod utjecajem britanske impro scene AMM, Spontaneous Music Ensemblea, Dereka Baileya, Evana Parkera, američke scene avangardnog jazza i AACM-a (Anthony Braxton, Muhal Richard Abrams, George E. Lewis, Roscoe Mitchell...), Ornettea Colemana, Cecila Taylora, Sun Ra Arkestra, Stevea Lacyja...Veliki dio evropske impro scene bio je okupljen oko njemačkog kolektiva FMP.

 

Tko to tamo kuka?

Kada je Adorno pisao o kasnom Schönbergu, rekao je da je nova glazba ostarjela uvođenjem dvanaesttonske sheme.

Glazbenici su svjesni tog problema. Pogotovo zato što improvizirana glazba nije komercijalna. Ona je u daleko lošijem položaju što se tiče komercijalnog aspekta u odnosu na jazz. Iako jazzeri kukaju da su zapostavljeni, mislim da je jazz puno više prisutan na pozornici, u medijima, puno ga se više promovira nego slobodno improviziranu glazbu.

Što vas je, još jednom, glazbeno formiralo, kako ste muzički odrasli? To nije samo Cul-de-Sac, to je i Kugla bend, to je i rock scena?

U kontekstu slobodno improvizirane ili avangardne glazbe koja nije institucionalizirana, koju ne izvode akademski glazbenici, koja nije bijenalska glazba, bitno je spomenuti Zorana Šilovića, koji je komponirao glazbu za Kugla glumište. Šilo je vodio bend Deep Throat, koji je vjerojatno prvi nezavisni avangardni bend na prostorima bivše države. Deep Throat je izvodio pisanu glazbu, a u kasnijoj fazi slobodno improviziranu. Nažalost, ne postoje audiozapisi toga što su izvodili. A što se tiče moga formiranja, odrastao sam na rocku početka šezdesetih, od Beatlesa, Rolling Stonesa, Hendrixa, Pink Floyda, Boba Dylana i Janis Joplin pa do Creama, Led Zeppelina, Tastea, Petera Greena, Franka Zappe itd. U to vrijeme nije bilo toliko bendova kao danas, kada je to gotovo nemoguće pratiti. Nije bilo interneta i bilo je teško doći do te glazbe. Ako ćemo govoriti o rocku, bend koji je ostavio jako veliki utjecaj na mene i Paju bio je King Crimson i način sviranja gitare Roberta Frippa. Jedan od bendova koji me se vrlo dojmio je bio i britanski Henry Cow. Nešto kasnije smo počeli slušati free jazz... Svi ti i mnogi drugi izvođači utjecali su na naš estetski i kreativni odnos prema glazbi.

Danas surađujete s Darkom Rundekom, ali i sa Srđanom Sacherom. Gdje ste se muzički našli?

Bio sam član grupe Haustor i svirao sam na svim njihovim pločama. Darko Rundek još uvijek svira u grupi Cul-de-Sac/Orkestar za ubrzanu evoluciju. Nedavno smo imali koncert u Močvari. I sa Srđanom Sacherom sam ostao u kontaktu. Srđan radi na nekoliko vlastitih glazbenih projekata i poziva glazbenike da mu snime određene dionice. Znao me pozvati da mu snimim saks i klavijature na nekim kompozicijama. Zadovoljstvo mi je surađivati sa njim.

Koji su vaši planovi za daljnje djelovanje? Spomenuli ste festival?

Plan je nastaviti Impronedjeljke do kraja godine, a od 30. rujna do 2. listopada održat će se trodnevni festival Impronedjeljak/Impromonday. Festival organizira Umjetnička organizacija Cargo, čiji sam umjetnički voditelj. Važno je napomenuti da serijal i festival Impronedjeljci/Impromondays ne bi bili mogući bez podrške Grada Zagreba, Zaklade Kultura Nova, Ministarstva kulture i inozemnih fondova za kulturu. Nadam se da će zagrebačka i hrvatska impro scena postati povezanija, kompaktnija, organiziranija i prisutnija u klubovima i u medijima i da će se sve više mlađih glazbenika i umjetnika, kao i nova publika, zainteresirati za slobodno improviziranu glazbu.