Američki kantautor, pjevač i glumac Kris Kristofferson preminuo je 28. rujna u 88. godini života u svom domu na Havajima. Posljednjih godina povukao se iz javnosti, a novijim je generacijama bio poznatiji kao Bladeov mentor Whistler nego kao autor nekih od najpoznatijih pjesama sedamdesetih. Njegov posljednji studijski album originalnog materijala "Feeling Mortal" objavljen je sad već davne 2012. Kao i većina najboljih country glazbenika, Kristofferson je o smrti često mislio i često pisao, a kako i ne bi kad je kroz godine vidio nebrojene kolege i prijatelje kako prerano odlaze – od njegovih outlaw country suboraca iz supergrupe The Highwayman nakon njegovog odlaska ostao je još samo neuništivi Willie Nelson.
Kristofferson u široj javnosti nikad nije doživio mitski status Johnnyja Casha, reputaciju neumornog interpretatora Velike američke pjesmarice poput Nelsona, a nije postao ni personifikacija outlaw country pokreta koji je promijenio country glazbu u sedamdesetima i donio joj tada prijeko potreban dašak kontrakulture, kao što je to bio Waylon Jennings. Ipak, Kristofferson je kao autor ostavio neizbrisiv trag u country, pop i rock glazbi.
Rođen u obitelji vojnika, kao dijete se često selio zbog očeve službe. Pohađao je Pomona College u Kaliforniji i dobio Rhodesovu stipendiju za Sveučilište u Oxfordu, stekao je magisterij iz engleske književnosti i pokušao ući u glazbenu industriju. No nije bio uspješan pa se vratio u SAD, krenuo očevim stopama i postao pilot helikoptera. Nakon što je 1965. napustio vojsku, Kristofferson se preselio u Nashville kako bi se ponovno okušao u glazbi. Radeći kao čistač u Columbia Recordsu polako je stekao reputaciju tekstopisca. Njegov prvi, eponimni studijski album objavljen 1970. po izlasku je smatran komercijalnim promašajem budući da se te godine prodao u samo 30 tisuća primjeraka. No album sadrži klasike poput "Me And Bobby McGee", "Help Me Make It Through the Night", "For the Good Times" ili "Sunday Morning Coming Down", koji su svi postali hitovi u interpretacijama drugih izvođača kao što su Johnny Cash, Linda Ronstadt, Gladys Knight, Al Green i, naravno, Janis Joplin s posthumnim Billboardovim singlom broj jedan.
Teško je zamisliti da postoje country pjesme koje slave Jesseja Jacksona ili sandiniste, ali ih je Kris Kristofferson napisao i objavio. Bio je jedan od rijetkih country izvođača koji su se suprotstavili američkoj invaziji na Irak
Tadašnja kritika Kristoffersonu je često zamjerala monotono pjevanje i fokusiranje na pripovijedanje nauštrb melodije. Utjecajni kritičar Robert Christgau je čak tvrdio kako je Kristofferson najgori pjevač kojeg je ikad čuo. "Nije stvar u tome da je izvan tonaliteta, već to što nema nikakvu vezu s tonalitetom. Fali mu i fraziranje, dinamika, energija, autoritet, dramska sposobnost i kontrola nad gornjim dvjema trećinama svog šestotonskog raspona", napisao je svojedobno. Jedan dio ove brutalne kritike definitivno stoji, što pokazuje činjenica da su njegove pjesme i tada i kasnije postajale popularne u izvedbama drugih, vještijih vokalista, no slično se može reći i za druge (ne)pjevače poput Leonarda Cohena ili Boba Dylana. Baš poput njih, i Kristofferson nastanjuje svoje pjesme marginalcima, osjećajima žaljenja i gubitka te nizom pjesničkih slika i sitnih detalja koje te osjećaje približavaju slušatelju opipljivo i životno, gurajući narative dovoljno bogate za cijele romane u trominutni format.
Kao i drugi outlaw izvođači, i Kristofferson je obraćao pažnju na događaje u rock glazbi. Uostalom, njegov prvi album otvara "Blame It on the Stones" koja ismijava tendenciju establišmenta da probleme društva svaljuje na kontrakulturu. U svom osvrtu kritičar The New York Timesa Jon Caramanica ističe kako je Kristofferson bio "savjest country glazbe" te je neumoljivo pomaknuo žanr od uglađenih i dotjeranih pjevača u sakoima prema trnovitijem teritoriju bližem folk revivalu šezdesetih. No isto tako treba istaknuti da unatoč svim "oštrim rubovima" i kontrakulturnoj estetici, tzv. odmetnici nisu odustali od klasične američke imaginacije velikih prostranstava i snova, već su je prilagodili novom vremenu antivesterna i društvenog angažmana.
Relativno rano u svojoj karijeri tekstopisca Kristofferson je napisao proratnu pjesmu "Vietnam Blues", koju je dao country pjevaču Daveu Dudleyju. U dokumentarcu "Kris Kristofferson – His Life and Work" iz 1993. opisuje razliku između perspektive koju je imao kad je kao aktivni vojnik 1965. napisao pjesmu, uvjeren da je Vijetnamski rat obrana protiv "komunističke opasnosti", i potpuno suprotne spoznaje o stradanjima Vijetnamaca i američkih vojnika koja je došla nešto godina kasnije. Ovakvo priznanje zavedenosti ratnom propagandom Kristoffersona je do samog kraja karijere izdvajalo iz country mainstreama. Na kasnijim albumima poput "Repossessed" iz 1986. i "Third World Warrior" iz 1990. našao se niz aktivističkih pjesama, poput iznimne "Shipwrecked in the Eighties", u totalnoj suprotnosti s reganovskom "ramboidnom" politikom tog doba. Teško je zamisliti da postoje country pjesme koje slave Jesseja Jacksona ili sandiniste, ali ih je Kris Kristofferson napisao i objavio. Bio je jedan od rijetkih country izvođača koji su se suprotstavili američkoj invaziji na Irak, što je dovelo i do vrlo vjerojatno preuveličane priče o sukobu sa ratnohuškački nastrojenim country superstarom Tobyjem Keithom na proslavi 70. rođendana Willieja Nelsona 2003. godine.
Kristofferson je tijekom sedamdesetih redovito objavljivao albume, no istodobno je razvio i zapaženu filmsku karijeru. Glumio je u filmovima "Cisco Pike", "Pat Garrett i Billy the Kid", "Alice više ne stanuje ovdje", "Konvoj" i drugima. Surađivao je s redateljima poput Sama Peckinpaha i Martina Scorsesea, ali i s Michaelom Ciminom, redateljem "Lovca na jelene", na epskom vesternu "Vrata raja", često nazivanim i filmom koji je "ubio razdoblje novog Hollywooda". Možda najveću pažnju privukao je kao partner Barbre Streisand u verziji filma "Zvijezda je rođena" iz 1976. godine. Za tu je ulogu nagrađen Zlatnim globusom, a Bradley Cooper je lik Jacksona Mainea iz svoje verzije očigledno utjelovio inspiriran njegovim manirizmima. O njegovim filmskim ulogama David Fear u Rolling Stoneu piše kako je njegov tipični junak u sedamdesetima "član kontrakulture umoran od svijeta, stoički hipster koji pokušava zadržati svoje dostojanstvo, netko kome nisu strani ni privremeno blaženstvo ni trajni cinizam. Drugim riječima, tip koji je upravo izašao iz pjesme Krisa Kristoffersona. Sljedećih pedesetak godina darovao je filmovima jednostavnu iskrenost, osjećaj teško stečene autentičnosti i hrapavu ozbiljnost koja je oblikovala njegove lutalice, bradate sanjare, buntovnike, a kasnije autoritativne figure koje su, ovisno o tome na kojoj strani su se našle, bile očinske ili psihotične".
Još za života, Kristofferson je uvršten u Kuću slavnih tekstopisaca, Kuću slavnih tekstopisaca Nashvillea i Kuću slavnih country glazbe. Svojim je djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi, portretirajući "slobodu onih koji nemaju što izgubiti" kao životni stil jednako aspirativan i svojstven Americi kao što su filmovi Franka Capre, bejzbol ili pita od jabuka.
