Potpuna nevidljivost zagrebačkih mjesnih odbora nije rezultat nekakve slučajne zapuštenosti i puke inercije gradske birokracije. Naprotiv, radi se o jasno izraženoj političkoj volji gradskih struktura za sprečavanje u začetku bilo kakvog talasanja, a pogotovo onakvog koje bi davalo prostora građanima i građanskim inicijativama da preispituju gradonačelnikove ‘projekte’ poput konfiskacije javnih prostora, forsirane gradnje bogomolja, fontana, recentnog postavljanja nepotrebnih i sumanuto skupih javnih satova ili, sjetimo se, WC-a s pozlaćenim pipama i rukohvatima. Svoj osmogodišnji uspjeh u izuzimanju javnosti dominantna politička volja mora zahvaliti i prešutnoj podršci većine vijećnika iz stranaka zagrebačkog političkog mainstreama koji u posljednjih osam godina, to jest od ‘uvođenja’ mjesnih odbora u Statut Grada, po pitanju pristupa javnosti tijelima u kojima sjede nisu napravili ama baš ništa.
Takva slika poprima svoje konture nakon posljednjih lokalnih izbora, odnosno pet mjeseci nakon konstituiranja 218 zagrebačkih mjesnih odbora u novom sazivu, u koji je ušao i pozamašan broj pripadnika koalicije lijevih stranaka Zagreb je naš!, i tri mjeseca po objavi članka ‘Mrduša u donjem gradu’.
Prije točno tri mjeseca iznio sam prve dojmove novopečenog vijećnika u jednom zagrebačkom mjesnom odboru, građanina koji se politikom ranije profesionalno bavio isključivo ‘izvana’, a na posljednjim je lokalnim izborima zakoračio u nju – i to, kao u nogometu, za početak u najniži rang takmičenja.
Izrazio sam svoje čuđenje što je moj mjesni odbor ‘Pavao Šubić’ posve nevidljiv i nedostupan susjedstvu i širem građanstvu. Na ulazu u poslovnu zgradu u kojem se nalazi njegovo sjedište i dalje nema table s nazivom Odbora, nema poštanskog sandučića, preporučene pošiljke se vraćaju pošiljaocu s poštanskom napomenom ‘Primatelj nepoznat’, e-mail adresa ne funkcionira, prostor na službenim stranicama Grada Zagreba predviđen za informiranje građana o radu mjesnog odbora zjapi prazan, oglasna ploča ne postoji premda bi pravilnici i drugi akti koje MO donosi trebali bi biti objavljeni na njoj da bi uopće bili na snazi…
Kako da građani neposredno sudjeluju, kad ne samo što mogu doznati o čemu se na odborima raspravlja, kada se uopće održavaju sjednice i kakvi su zaključci, već svojim vijećnicima ne mogu poslati ni obično pismo
Što se u međuvremenu dogodilo?
U prvom dijelu ove kronike radnja je stala na Gradskom uredu za lokalnu samoupravu čiji su odgovorni ljudi tada bili na zasluženom godišnjem odmoru, pa me nisu mogli primiti na sastanak. Susret je ipak bio zakazan za sredinu rujna. Zamjenica pročelnika toga ureda Goranka Njegovan prihvatila je tada moje primjedbe da ‘Pavao Šubić’, kao ni većina drugih mjesnih odbora, u svojem radu ne primjenjuje Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI). Pokušao sam joj ukazati da se tu ne radi tek o pukom formalizmu, jer mjesni su obori zamišljeni kao oblik neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o lokalnim poslovima koji neposredno i svakodnevno utječu na njihov život. Kako da građani neposredno sudjeluju, kad ne samo što mogu doznati o čemu se na odborima raspravlja, kada se uopće održavaju sjednice i kakvi su zaključci, već svojim vijećnicima ne mogu poslati ni obično pismo, pa čak niti e-mail?
Zamjenica Njegovan odgovorila je da shvaća problem, ali da se tu zasad, eto, ništa ne može napraviti. Gradskim ocima, kaže, a prije svega gradskom pateru familiasu Milanu Bandiću, javnost rada mjesnih odbora nije prioritet. Za objavljivanje tih silnih najava i zapisnika sjednica svih 218 mjesnih odbora na stranicama Grada trebalo bi imati barem nekoliko službenika koji bi se fokusirano bavili baš tim poslom, a Grad, siromašan kakav već jest, ima novca samo za jednoga. A i njemu je objavljivanje informacija na službenom webu 25 posao u opisu radnog mjesta, pa su stvari tu gdje jesu.
Napredak je ipak nastupio, jer je ubrzo nakon sastanka sa zamjenicom pročelnika popravljena službena e-mail adresa mojega MO-a koja godinama nije funkcionirala. Tako da građani sada mogu vijećnicima slati dopise, a možda i dobivati odgovore. Mali korak za njih, velik za čovječanstvo.
Ohrabren uvidom da stvari dobivaju značajan zalet, napisao sam Gradskom uredu pismo i predložio da u vlastitom aranžmanu skeniram zapisnike sa svih sjednica mojega Vijeća, od početka njegova rada 2009. godine do danas, što bi onom preopterećenom službeniku olakšalo posao njihova uploadanja na stranice Grada. Pregledom zapisnika susjedi bi stekli nekakav uvid u način rada Vijeća i u višegodišnje neuspjehe mjesnih vijećnika u bavljenju neuralgičnim točkama tih nekoliko ulica i trgova, poput prebučnog noćnog rada kafića ‘Kvak’ i obližnje kebabdžinice, ukidanja pješačkog prijelaza u Martićevoj i to upravo radi proširenja ‘Kvakove’ terase, neadekvatne prometne signalizacije u Zvonimirovoj na putu djece do osnovne škole, konstantnim nadmetanjem za životni prostor između roditelja predškolske djece i vlasnika pasa u Parku Bartola Kašića…
Odgovorila mi je Renata Šimon, nova pročelnica Gradskog ureda za mjesnu samoupravu. ‘Smatramo da ne bi bilo dobro započeti s objavljivanjem tih dokumenata (op.a. - zapisnika sa sjednica) samo za pojedina vijeća bez pouzdanih izgleda za postizanje obuhvata svih vijeća u primjerenom roku.’ Osim toga, na osnovu svojih uvida Šimon je napisala da su ‘zahtjevi i inicijative članova vijeća i građana za objavljivanjem na Internetu više informacija o radu tijela mjesne samouprave još uvijek vrlo rijetki’. Eto lijepe potvrde za tezu o postojanju političke volje da se ništa ne promijeni.
U međuvremenu sam nadležnoj instituciji, a to je prema Statutu Grada Zagreba gradonačelnik lično, predložio nadzor zakonitosti rada mojega Mjesnog odbora, jer se konstituirao na osnovu neobjavljenog pravilnika, premda bi ovaj trebao stupiti na snagu tek po objavljivanju na oglasnoj ploči. Dakle – nepravosnažnog. Tražio sam ukidanje odluka s konstituirajuće sjednice i sazivanje nove.
Gradonačelnikova stručna služba je, bogami, izašla iz ureda i ispitala situaciju na terenu. Potom je poslala očitovanje o ispitanom, s potpisom pročelnice stručne službe Andree Šulentić i njezinom odgovornošću za brojne gramatičke i pravopisne pogreške koje pročelničin literarni uradak čine gotovo nečitljivim. Rezime glasi: ‘Prema očitovanju članova Vijeća, s objavom akata postupilo se na dosad uobičajen način, njihovim postavljanjem na staklenu stijenu prostorija Mjesnog odbora.’ Gradonačelnik i njegova stručna služba, dakle, poručuju otprilike sljedeće: Poslovnik o radu je nakon njegova donošenja, u ožujku 2017. godine, bio nalijepljen na stakleni zid sjedišta Mjesnog odbora, i na njemu je proveo neutvrđeno vrijeme. Potom ga je nepoznat netko, ničim izazvan, skinuo sa zida i bacio u reciklažu, no on je za nas i dalje na snazi – i tko je kriv građanima što nisu iskoristili priliku, pohrlili na drugi kat Šubićeve 40 i pročitali ga kad je za to bio trenutak.
Od pročelnice Šulentić zatražio sam dodatna objašnjenja: kako može smatrati ‘redovnom’ situaciju u kojoj ni Poslovnik ni Pravila Mjesnog odbora, kao niti nijedan drugi akt (osim odluke o izboru Amire Tabaković, predsjednice Vijeća u trećem mandatu) nije objavljen na oglasnoj ploči, na zidu, kao niti bilo gdje drugdje? Kako to da nitko nije istražio tko je mogao ući u prostorije MO-a i neovlašteno poskidati dokumente koji bi ondje morali biti kontinuirano dostupni građanima? Zašto svi ti dokumenti nisu u međuvremenu vraćeni na stakleni zid koji igra ulogu oglasne ploče? Zašto prilikom nadzora nad zakonitošću rada Mjesnog odbora nije utvrđeno da njegov Poslovnik i Pravilnik nisu usklađeni sa Zakonom o pravu na pristup informacijama jer ne predviđaju svoje objavljivanje na službenim internetskim stranicama, što bi po tom zakonu morali biti?
Objašnjenja sam zatražio još u rujnu, ali pročelnica Šulentić, izgleda, nije smatrala da bi mi na njih u nekom razumnom roku trebala odgovoriti. Njezin novi literarni uradak nije mi pristigao.
Osim od Bandićeva ureda, zatražio sam mišljenje o zakonitosti rada svojega Mjesnog odbora od još jedne institucije – i to od povjerenice za informiranje Anamarije Muse. Povjerenica je na moju predstavku odgovorila prošloga tjedna, i to ‘upozorenjem’ Gradu Zagrebu i zahtjevom za ‘izvješćem o postupanju’, što unosi tračak optimizma u čitavu priču.
Ukratko, povjerenica je u istrazi povodom mojega pitanja ustanovila da Grad Zagreb krši Zakon zato što na svojim internetskim stranicama ne objavljuje niz informacija o radu mjesnih odbora, kao što su opći akti, odluke, nacrti propisa koji se donose, godišnji planovi, programi, strategije, izvještaji o radu, financijski izvještaji, zaključci sa službenih sjednica, dokumenti usvojeni na njima, obavijesti o načinu dobivanja informacija o njihovu radu, o osobi zaduženoj za informiranje… Poručila je Gradu da bi odredbe Poslovnika i Pravila MO-a ‘Pavao Šubić’ ‘trebalo uskladiti s odredbama ZPPI-ja’, drugim riječima njihovo stupanje na snagu povezati s ‘objavom na Internetu u lako pretraživom obliku’.
Osim toga, upozorila je Grad na njegovu obavezu da informira javnost o dnevnom redu sjednica mjesnih odbora i vremenu njihova održavanja, o načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad, kao i o broju osoba kojem se može istodobno osigurati praćenje sjednica mjesnih vijeća ‘uživo’. ‘Potrebno je prije svega… obavijestiti javnost da su sjednice vijeća mjesnih odbora javne te da javnost ima pravo prisustvovanja sjednicama, pri čemu se mora voditi računa o redoslijedu prijavljivanja i prostornim mogućnostima’, podučila je povjerenica Musa gradskog oca i majke. Na kraju, dala im je u zadatak da joj u roku od 15 dana dostave izvještaj o navodima iz moje predstavke te da započnu s ispunjavanjem navedenih zakonskih obaveza.
Preokret možda ipak započinje u kvartu, no vidjet ćemo kako će na ovo reagirati gradske strukture kojima je, poput somova, mutna voda ekosistem u kojem se daleko najbolje snalaze. Nastavak slijedi.
Autor je član Nove ljevice i vijećnik u zagrebačkom Mjesnom odboru Pavao Šubić iz redova koalicije Nova ljevica - Orah - Radnička fronta - Za grad - Zagreb je naš!
