Povod za razgovor s docenticom Danijelom Dolenec je njezin znanstveni rad na temu ‘Vojnička država? Veterani i socijalna država u Hrvatskoj’ objavljen u časopisu ‘Anali’ Hrvatskog politološkog društva. Rad analizira razvoj programa za ratne veterane: od 1994., kada je donesen prvi zakon o zaštiti braniteljskih prava, do danas ta su prava i materijalne beneficije, zaslugama svih vlada, rapidno povećavani, pri čemu je stvoren klijentelistički odnos između države i braniteljske (veteranske) populacije. Inspiraciju za naslov – ‘Vojnička država?’ – pronašla je u knjizi ‘Protecting Soldiers and Mothers’ američke sociologinje Thede Skocpol. ‘Učinilo mi se da taj naslov dobro sumira povlaštene identitete u Hrvatskoj: muškarci kao ratnici, a žene reducirane na rađanje budućih ratnika. Iako je to pojednostavljena slika stvarnosti, mislim da evocira bitne dimenzije stvarne društvene i političke dinamike u Hrvatskoj’, kaže Dolenec.
Koja je vrsta socijalne države zaživjela u Hrvatskoj? Danski sociolog Gøsta Esping-Andersen tipizirao je liberalnu, konzervativnu i socijaldemokratsku socijalnu državu.
Navedeni tipovi proizašli su iz njegove analize država blagostanja koje su nastale u drugoj polovici 20. stoljeća. U svakom od tih ideal-tipova imamo središnju instituciju: u liberalnoj je to tržište, u socijaldemokratskoj država, u konzervativnoj obitelj u klasičnom patrijarhalnom obliku. Prototip konzervativne socijalne države je Njemačka, gdje su programi socijalne države građeni oko modela male breadwinner u kojem u pravilu muškarac radi, a žena preuzima skrb i socijalnu reprodukciju u širem smislu. Moje istraživanje postavlja pitanje je li moguće i korisno hrvatsku socijalnu državu pokušati smjestiti u tu klasičnu tipologiju. Ja smatram da jest jer takvom analizom ukazujemo na neke fundamentalne karakteristike hrvatskog društva i politike.
Glorifikacija rata i vojnika
Te karakteristike su naime proizvod bivše socijalističke socijalne države i one nakon 1990?
Dio odgovora o tipu socijalne države u Hrvatskoj nalazi se u analizi socijalnih programa koji su nastali u Jugoslaviji; smatram da ne treba tretirati 1990. kao ground zero. U Jugoslaviji je bila razvijena socijalna država, po intenciji socijalistička, obuhvatna i sa širokom paletom programa, no imala je i elemente konzervativne socijalne države, prije svega jer se programima upravljalo tako da se nagrađuje pogodne. Zbog tih elemenata klijentelizma, kao i činjenice da je mjesto na kojem ste bili zaposleni određivalo razinu plaće i drugih materijalnih povlastica, dobivanje stana itd., u Jugoslaviji su nastale različite statusne nejednakosti. To sugerira da je tako stvorena socijalna država imala obilježja i socijaldemokratskog i konzervativnog tipa. No potom se dogodilo snažno jačanje konzervativnog trenda, uz prisustvo liberalizacije. Dominantni pritisak od vremena tzv. tranzicije, pa onda i tijekom procesa europskih integracija, bio je ka liberalizaciji i smanjivanju razine javnih izdvajanja. O socijalnoj se državi najčešće govori u smislu rasta ili smanjivanja; i doista, Hrvatska je danas ispod prosjeka EU-a po ukupnoj razini javnih ulaganja u socijalne programe. Iako možemo govoriti o trendu kretanja prema liberalnoj socijalnoj državi, čini mi se važnim postaviti pitanje ne samo koliko se izdvaja, nego i kakvi su to programi, prema kome su usmjereni i s kojim posljedicama. Ako se zadubimo u njihov karakter, smatram da možemo govoriti o Hrvatskoj kao konzervativnoj socijalnoj državi.
Iako braniteljske organizacije u hrvatskom kontekstu imaju jasnog pokrovitelja u HDZ-u i iako veći dio vremena djeluju sinergijski na jačanju HDZ-ove vlasti, to ne znači da jedni nad drugima imaju kontrolu
Radi li se o južnom tipu konzervativne države? I kako se tu uklapaju ratni veterani?
Postoje dvije glavne karakteristike konzervativnog tipa socijalne države: prva se snažno oslanja na obitelj u pružanju skrbi, jer kada država nedovoljno ulaže u javne programe skrbi, žene preuzimaju većinu neplaćenog kućanskog rada. Briga za djecu i starije limitira im izbor zanimanja, znači kraće ili duže prekide u radnoj karijeri, smanjuje njihova akumulirana primanja, pa onda i mirovine. Posljedice su ekonomska ranjivost i ovisnost o partnerovim prihodima. Ukratko, konzervativna socijalna država održava patrijarhalne odnose u društvu. Drugo, njezini su programi stratificirani po različitim statusnim osnovama, stvarajući različite oblike nejednakosti. Dodatno, za južni tip konzervativne države je specifična visoka razina klijentelizma. Poslovi u javnom sektoru, subvencije te državne i posebno invalidske mirovine dodjeljuju se na klijentelističkim osnovama, usmjeravaju prema interesnim skupinama koje predstavljaju glasačku podršku na izborima. O tome je još davno pisala prof. Mirjana Kasapović, vezujući uspon HDZ-a u dominantnu stranku uz razvoj klijentelističkog načina vladanja koji različite poluge države, pa i redistributivne programe, usmjerava prema svojim ključnim interesnim skupinama, među kojima su veterani i njihove organizacije.
U svom radu povlačite paralelu od organizacija veterana iz Drugog svjetskog rata do danas. Čini se da su današnje povlastice samo repriza iz vremena SUBNOR-a?
Tako je, Hrvatska još odonda ima iskustva s obuhvatnim programima za veterane. Osim toga, ratna pobjeda je također igrala važnu ulogu u legitimacijskom narativu socijalističke Jugoslavije, a SUBNOR je bio jedna od najvažnijih masovnih partijskih organizacija s važnom ulogom u alokaciji penzija, stanova, stipendija i drugih beneficija. Stoga devedesete možemo gledati kao svojevrsnu reprizu, kako u smislu smještanja rata u središte državotvornog mita, tako i u smislu veteranskih organizacija kao značajnih interesnih i političkih aktera. No za razliku od perioda Jugoslavije, nakon 1990-ih povlašteni identitet veterana usidren je u socijalno konzervativnu i nacionalističku politiku. Stoga danas u hrvatskoj političkoj kulturi s jedne strane imate glorifikaciju rata i vojnika, a s druge snaženje patrijarhalnih obrazaca. Pitanje gdje si bio ‘91. u Hrvatskoj predstavlja sukus političkog i još uvijek djeluje kao retoričko oružje kojim se utišava kritika oficijelnog narativa o Domovinskom ratu.
Na koji je način povlašteni identitet veteranskih skupina od 1990-ih naovamo utjecao na njihov politički razvoj?
Ključno je kazati da se militarizirana politička kultura ne održava na našem kolektivnom sjećanju, nego je ugrađena u političke identitete koji nas mobiliziraju na izborima i daju smisao riječima ‘ljevica’ i ‘desnica’ u Hrvatskoj. Implementacija obuhvatnih socijalnih programa za veterane tijekom 1990-ih utjecala je na njihov razvoj u interesne skupine koje se mobiliziraju da te programe zaštite, a klijentelistički odnos s HDZ-om vezao je tu mobilizaciju uz izborne cikluse i političku dinamiku u širem smislu. Dominantni politički rascjep u Hrvatskoj čine nacionalizam i socijalni konzervativizam na desnici, koji su stekli hegemonijski status, te ljevica koja tome pruža otpor. U toj dinamici mobilizacijska snaga veteranskih organizacija predstavlja važnu političku polugu.
Možemo li danas govoriti o kongruenciji ideja i programa HDZ-a i veteranskih organizacija?
Za interesne skupine nije karakteristično da razvijaju cijelu paletu programa koji bi činili koherentnu ideologiju, već da se vezuju uz političke aktere koji osiguravaju nastavak financiranja njima bitnih programa. Snažne interesne skupine svoju političku moć crpe iz svog kapaciteta za mobilizaciju. Stoga, iako braniteljske organizacije u hrvatskom kontekstu imaju jasnog pokrovitelja u HDZ-u i iako veći dio vremena djeluju sinergijski na jačanju HDZ-ove vlasti, to ne znači da jedni nad drugima imaju kontrolu. Organizacije sa snažnim mobilizacijskim kapacitetom mogu naspram svojih pokrovitelja vršiti pritisak, udaljavati se kada im neki smjer djelovanja ne odgovara i stvarati razne probleme. Bitno je taj odnos promatrati kao dinamičan, a ne kako se zna u medijima prikazati, kao da su braniteljske organizacije marionete kojima upravlja HDZ.
Rad Kluba lijevog bloka
Nakon pristupanja Hrvatske EU-u ni HDZ ni SDP ne nude daljnju viziju društva. Broje se tek njihove štetne ekonomske i socijalne politike koje nas svrstavaju na začelje Europe. Živi zid sve više raste – prije tri godine u razgovoru za ovaj tjednik izjavili ste kako sumnjate da oni mogu postati jak igrač na izborima?
Sadašnji rast Živog zida je naša domaća varijanta slabljenja tzv. establišment stranaka. Protestne stranke poput Živog zida prije svega idu na afektivni glas, na birače koji kažu dosta je i HDZ-a i SDP-a, želim one koji će ovima pokazati srednji prst. Živi zid sada raste, ali taj rast nosi i neke zanimljive rizike. Tu vidim neke paralele s talijanskim pokretom Pet zvjezdica. Prvo, važno im je da zadrže dojam da su ni lijevo ni desno, pa stoga pecaju na različite strane, od antivakcinacije i različitih teorija zavjere, preko anti-EU i anti-NATO politika, do mjera uperenih protiv banaka. Svašta je tu izmiješano u želji da se privuku različiti segmenti biračkog tijela, ali s rizikom da djelujete i posve nekoherentno. No da bi nastavili rasti, pri čemu također vidim paralelu s Pet zvjezdica, nastaje pritisak da se prikažu kao netko tko zna i može vladati. Pritom nastaje potreba za stručnjacima i različitim političkim poduzetnicima, ali te akvizicije nose nove rizike u smislu kako lojalnosti tako i utjecaja na daljnji smjer razvoja stranke.
Ljudi okupljeni oko Željke Markić prelaze prag za prikupljanje potpisa jedino kada mogu računati na infrastrukturu Katoličke crkve
U kojoj se mjeri politika Živog zida možebitno uklapa u socijalnu državu kakvu danas imamo? Sutra bi mogli pokupiti i mnoge veteransko-braniteljske glasove?
Sigurno privlače glasove s desnice. Njihov zastupnik Branimir Bunjac lani je uveo sintagmu o premijeru Plenkoviću kao briselskom projektu, eda bismo je nedavno na splitskom prosvjedu protiv Istanbulske konvencije vidjeli kao formulaciju koju je prigrlila desnica. Osim toga, dugo vremena politički neizreciv anti-EU stav postao je možda čak i oportun. Vjerujem da se dio desnih HDZ-ovih birača slaže sa stavom da EU predstavlja napad na naš suverenitet, i te birače Živi zid želi pridobiti. Zbog činjenice da nisu glasali o ratifikaciji Istanbulske konvencije, da se ne žele izjasniti o pobačaju, čine mi se kao tvrda desnica, samo za sada – u ormaru.
Nije li onda šteta da stranke ljevice – Radnička fronta i Nova ljevica – nisu uspjele iskoristiti bezidejnost vodećih stranaka kako bi jače nastupile u političkoj areni?
Nije rad samo ono što se vidi u vodećim medijima. Kampanje i izborno vrijeme predstavljaju test snage, ali u međuvremenu se događaju važna povezivanja i organizacijska snaženja. Osim toga, stranke koje spominjete, zajedno sa Zagreb je naš i Za grad, čine Klub lijevog bloka u Skupštini grada Zagreba, gdje uporno žuljaju vladajuće i koriste svaku priliku da razotkriju Bandićeve metode vladanja. Mislim da se tu stječu važna iskustva političke borbe.
Što mislite o izgledima dvaju najavljenih desničarsko-klerikalnih referenduma, o promjeni izbornog zakonodavstva i deratifikaciji Istanbulske konvencije?
Kako bi prikupili potpise čak deset posto biračkog tijela za referendum, građanske inicijative presudno ovise o organizacijskoj i infrastrukturnoj podršci. I branitelji su više puta prikupljali takve potpise, ali su bili uspješni jedino kada im je HDZ davao podršku. Ljudi okupljeni oko Željke Markić prelaze prag za prikupljanje potpisa jedino kada mogu računati na infrastrukturu Katoličke crkve. Inicijativu o promjeni izbornih zakona HDZ neće podržati, ali prema napisima u medijima čini se da će Katolička crkva dozvoliti prikupljanje potpisa ispred crkava, što svakako povećava šanse uspjeha. Što se pak tiče najavljene inicijative protiv Istanbulske konvencije, ne bih se čudila da ona naprosto nestane kao tema. Najave tog referenduma imale su svrhu u pritiscima na desne zastupnike prije glasanja u Saboru, a sada se interes javnosti oko te teme ispuhao. Osim toga, tumačenja ustavnih pravnika su bila da takvo pitanje ne može doći do glasovanja, tako da mi se čini da je tu više rizika nego prilika.
U uvodu za ovaj razgovor dotakli smo se još jednog vašeg istraživanja čiji su subjekt ratni veterani. O čemu se konkretnije radi?
Koristeći novo prikupljene podatke s projekta Disobedient Democracy, kolegica Daniela Širinić i ja istraživale smo prosvjedno djelovanje braniteljskih organizacija i veza s izbornim ciklusima. Podaci pokazuju da je od 2000. naovamo broj prosvjeda veteranskih organizacija češći bio u dva perioda kada je SDP s koalicijskim partnerima bio na vlasti. Osim što se broj prosvjeda povećao, povećao se i broj ukupnih dana prosvjeda (primjerice, šatoraški prosvjed u Savskoj od 555 dana i onaj otpuštenih policajaca na Markovom trgu 2002., i 2003.). U periodima kada je HDZ na vlasti, veteranske organizacije se također politički mobiliziraju, ali oko važnih simboličkih događaja kao što su Dan sjećanja na Vukovar ili Dan pobjede, sve u svrhu jačanja legitimnosti vlasti. Taj bi rad trebao uskoro biti objavljen u knjizi koju uređuju profesori Elizabeth Perry i Grzegorz Ekiert sa Sveučilišta Harvard.
