Kako sada stoje stvari, nema naročitih izgleda da će se na desnici do svibanjskih izbora za Europski parlament dogoditi nešto nalik lijevo-liberalnoj Amsterdamskoj koaliciji, koja je dosad okupila sedam stranaka prevođenih GLAS-om, IDS-om i HSS-om, niti da bi se na tom dijelu političkog polja mogle pojaviti nove relevantne opcije, poput Dalije Orešković na lijevom centru, osim ako se Željka Markić i neka od frakcija iz klerikalno-suverenističkog miljea ne odluče i za formalno uplovljavanje u politiku.
Nejasno je na temelju čega hdz uživa ovoliku popularnost, jer je riječ o Vladi kojoj je osnovna strategija odgađanje donošenja ozbiljnih odluka i čiji je dosadašnji mandat obilježen aferama, promašajima i nerealiziranim najavama
Prvi razlog tom relativnom mrtvilu na desnici jest činjenica da HDZ danas kontrolira otprilike dvije trećine birača rečene provenijencije. Drugi razlog je snažni prodor Živog zida u prostor desnice, a treći je – čega, doduše, u nekoj mjeri nije pošteđen ni lijevo-liberalni krug – posvađanost i nepovjerenje među liderima minornih ili nešto manje minornih desničarskih partija. Prostor za rast postojećih ili pojavu eventualnih novih desnih stranaka uz ovakav HDZ, dakle, veoma je sužen i svodi se više-manje na pokušaje grickanja HDZ-ovog biračkog tijela te na međusobno otimanje glasača unutar kluba boraca za političko preživljavanje od kojih neke – uglavnom polumrtve pravaške strančice – i ne spominjemo u ovom članku. U takvom ambijentu valja očekivati još radikalnije i još iracionalnije stavove i prijedloge iz desnih busija i utvrda, jer pripadnici tog društva žive u uvjerenju da će ih na površini održati ‘suverenističko’ lupanje po slabijima i klerikalizam, sijanje straha od svega što je drukčije i nezainteresiranost za teme o kojima ovisi kvaliteta života hrvatskih građana.
HDZ
Manje od pet osvojenih mandata na izborima za Europski parlament predstavljalo bi ozbiljan neuspjeh Andreja Plenkovića, ali relevantna istraživanja javnog raspoloženja govore da dotični ne treba naročito strahovati od te solucije. Pritom je, naravno, poprilično nejasno na temelju čega HDZ uživa takvu popularnost, jer je riječ o Vladi kojoj je osnovna strategija odgađanje donošenja ozbiljnih odluka, izuzev ako je se ne dovede pred svršen čin, i čiji je dosadašnji mandat obilježen aferama, promašajima i nerealiziranim najavama. Jedino područje relativnog uspjeha jesu javne financije, no u posljednje tri-četiri godine mnoge su okolnosti išle na ruku toj konsolidaciji: pitanje je hoće li tako biti i u iduće tri-četiri godine? S obzirom na to da mu lijeva opozicija predvođena SDP-om već skoro dvije godine nije osobita opasnost, Plenković glavnu bitku i dalje vodi unutar svoje stranke, a onda i s vanjskim produžecima onih frakcija i pojedinaca u HDZ-u koji nisu zadovoljni aktualnim idejnim smjerom HDZ-a. To će biti vidljivo i u kampanji za europarlamentarne izbore: od imena i prezimena koja će se naći na izbornoj listi, o čemu na Trgu žrtava fašizma i dalje službeno šute, do snažnog inzistiranja na štetnom, antieuropskom i prevarantskom političkom djelovanju svih grupacija što su smjestile desnije od HDZ-a.
Živi zid
Stranka nesigurnog i nepovjerljivog Ivana Vilibora Sinčića sve je manje stranka, ako je to ikad i bila, a sve više skupina pojedinaca koji se nastoje zbrinuti u politici podilazeći najnižim strastima i neartikuliranom ogorčenju armije obespravljenih, poniženih, osiromašenih. Samo ta sebična ambicija drži na okupu grupicu neodgovornih ljudi, koji se ne obaziru na zdrav razum i istinu, i među kojima je počeo dominirati glavni tajnik Tihomir Lukanić, čovjek temeljito neupućen u svaku moguću temu što ga ne priječi da samouvjereno vitla optužbama i presudama. Recentne ankete pokazuju da Živi zid pomalo gubi podršku među biračima, sad se kreću oko 11 posto, ali nije pametno očekivati da će ih simpatizeri do svibnja ove godine napustiti u mjeri koja bi značila da Živog zida neće biti u Europskom parlamentu. Sinčić i društvo realno mogu računati na jedno zastupničko mjesto, dva bi bila podvig. Sva je prilika, međutim, da tek nakon toga kreću pravi problemi za Živi zid, jer će pad potpore zaoštriti unutrašnje sukobe koji, kao ni dosad, neće imati veze s politikom, svjetonazorom i javnim dobrom, nego samo s taštinama, nerealnim doživljajem vlastite osobe i manjkom suzdržanosti prema materijalnim dobrima.
Most
Listu Mosta za europske izbore nosit će Božo Petrov i bit će im golemi uspjeh ako dobiju jedno zastupničko mjesto u Europskom parlamentu. Most je u protekle dvije godine definitivno došao na pozicije na kojima je bio HDZ u vrijeme Tomislava Karamarka, pa s tih pozicija – pritom lišen HDZ-ovog kriminalnog tereta – udara na Plenkovića ‘suverenističkim’ temama: od odnosa sa Srbijom, preko političkog tretmana nacionalnih i drugih manjina u Hrvatskoj, do izbjegličko-imigrantskog pitanja.
Bez obzira na svakodnevnu javnu sveprisutnost Milana Bandića i na parlamentarne manevre u kojima njegov klub bubri prema besmislenosti, Stranka rada i solidarnosti može do jednog euromandata samo zahvaljujući čudu
Ono što Most diže iznad ostalih desničarskih organizacija suprotstavljenih HDZ-u jest postojanje nezanemarivog broja lokalnih podružnica po Hrvatskoj i relevantna politička prisutnost u predstavničkim tijelima mnogih gradova i općina. Nikola Grmoja izrastao je, uz Miru Bulja, u najprepoznatljivije lice i politički najtalentiranijeg zastupnika Mosta, a ta činjenica dovoljno govori o kadrovskoj situaciji u toj stranci, jer je Grmoja pomiješao opozicijsku borbenost s populističkim i nacionalističkim pamfletizmom koji je u njegovom slučaju počesto ispod razine Zlatka Hasanbegovića, puno bliži dnu po kojem bauljaju političari poput Željka Glasnovića, Hrvoja Zekanovića, Ivana Pernara…
Stranka rada i solidarnosti
Milan Bandić još nije obznanio hoće li njegova stranka izići na europske izbore, ali bilo bi iznenađenje da zagrebački gradonačelnik propusti sudjelovati na izborima, jer on bi najradije da su izbori stalno, uostalom, on se u politici i ponaša kao da izborni proces nikad ne prestaje. Bez obzira na Bandićevu svakodnevnu javnu sveprisutnost i na parlamentarne manevre u kojima njegov klub bubri prema besmislenosti, Stranka rada i solidarnosti može do jednog euromandata samo zahvaljujući čudu, jer je njezina biračka baza koncentrirana u Zagrebu i ponajprije motivirana za angažman na lokalnim izborima. Njegovim biračima europski su izbori i Europski parlament nešto veoma daleko i strano, kao uostalom i samome Bandiću, s obzirom na to da se Grad Zagreb odnosi prema europskim izvorima sufinanciranja gotovo kao da ne postoje: ako Bandićeva partija i iziđe na izbore u svibnju, bit će to, dakle, radi reda, a ne iz realnog očekivanja uspjeha.
Neovisni za Hrvatsku
Zlatko Hasanbegović nedavno je izjavio da Neovisni za Hrvatsku ne pristaju na ‘teror ujedinjavanja’ koji dolazi od desnih stranaka beznačajnijih i od stranke kojoj je formalno na čelu Bruna Esih, stranke koja je u protekle dvije godine doslovno izbačena iz vladajućih redova i na nacionalnoj razini i na razini glavnog grada. Hasanbegović očito vjeruje da ga je to dvostruko degažiranje iz vlasti kvalificiralo za najveću žrtvu anacionalne mejnstrim-politike i da će birači pohrliti da nagrade njegovu dosljednost, ali tu bi se mogao prevariti, naročito kad se uzme u obzir očekivana niska izlaznost na europarlamentarnim izborima. Izuzme li se Hasanbegovićevo razmjerno učestalo pojavljivanje u medijima i relativno rijetko istupanje u Saboru, Neovisni za Hrvatsku gotovo da i ne djeluju u političkom životu, a pogotovo ne djeluju u pogledu širenja mreže organizacija, stvaranja novih političkih lica i poduzimanja političkih akcija na bilo koji način povezanih s realnim životom građana, s njihovim standardom, socijalnom i zdravstvenom sigurnošću, zapošljavanjem i obrazovanjem. U doglednoj budućnosti ne bi bilo iznenađenje približavanje Neovisnih za Hrvatsku i Mosta: štoviše, to bi i jednima i drugima bilo mudro, ako žele da desno od HDZ-a postoji relevantna opcija, a u njihovim trenutnim političkim pogledima gotovo da i nema bitnijih razlika.
Hrast i Hrvatska konzervativna stranka
Stranke Ladislava Ilčića i Ruže Tomašić, inače aktualne zastupnice u Europskom parlamentu, objavile su da će zajednički izići na predstojeće izbore pod egidom Hrvatski suverenisti, što je termin kojim se u zadnje vrijeme učestalo koriste gotovo sve stranke, mimo HDZ-a i Bandića, o kojima je riječ u ovome tekstu. Hrast i HKS, između ostalog, povezuje netrpeljivost koju prema njima osjećaju i pokazuju svi drugi akteri desničarske političke scene, premda nije sasvim jasno zašto je tako, odnosno razlozi su najvjerojatnije u sferi privatnih relacija i iskustava iz nekadašnjih zajedničkih akcija. Hrast je u javnost vidljiv ponajprije zato što ima zastupnika u Saboru, Hrvoja Zekanovića, i što se naslanja na građansku inicijativu Istina o Istanbulskoj, koju predvodi Ilčićeva sestra Kristina Pavlović, dok HKS nije prisutan nikako, osim kroz gotovo nevidljivu zastupničku funkciju Ruže Tomašić u Briselu. Kad svega toga više ne bude, a to će se dogoditi u idućih godinu-dvije, iščeznut će iz politike, iako ne treba isključiti mogućnost da će nastaviti egzistirati u formi nekih novih građansko-referendumskih inicijativa ultrakonzervativnog predznaka.
