HDZ Andreja Plenkovića vlada uz podršku šarolike i stranački brojne parlamentarne većine, s dva-tri glasa više od potrebnih sedamdeset i šest, a u Hrvatskoj praktički ne postoji politička opozicija. Vladajući HDZ, usto, iznutra je nestabilan zbog više-manje pritajenog egzistiranja antiplenkovićevske, odnosno desnije frakcije, a opozicija u zadnjih dvadesetak godina, a možda i nikad otkako je samostalne Hrvatske, nije bila neuvjerljiva i tupa kao što je danas. Zdravstvo je pred kolapsom, mirovinski sustav u teškim dubiozama, brodogradnja na koljenima, dok se istovremeno kupuju borbeni avioni i planira gradnja nacionalnog nogometnog stadiona, a opozicijske stranke niti pametno kritiziraju niti imaju ostvariv plan rješavanja nataloženih nevolja. Otprilike tri četvrtine stanovništva, prema istraživanjima javnog mnijenja, nisu zadovoljne smjerom kojim ide zemlja, a oporba već mjesecima ne uspijeva artikulirati ikakav suvisao i relevantan pritisak na vladajuću koaliciju, koja ne uspijeva poduzeti ozbiljan iskorak u bilo kojem području a na korist najširih slojeva građana. Tom bizarnom situacijom može se u jednoj mjeri objasniti nevesela hrvatska stvarnost: zemlja slabe i neodlučne vlasti te slabe i dezorijentirane opozicije teško može biti mjestom ugodnog i ispunjenog života.
SDP – agonija koja teče
Davor Bernardić ne pokazuje nikakvu namjeru da se povuče s funkcije SDP-ovog predsjednika: to će se, naravno, dogoditi – pitanje je samo hoće li to biti za mjesec-dva ili za nekoliko mjeseci – ali svaka iduća minuta njegovog ostanka na čelnom mjestu umanjuje šanse socijaldemokrata da se u relativno kratkom vremenu oporave od nepogode koju su sami skrivili. Bernardića to ne zanima: on je zabio glavu u pijesak i presjekao sve svoje veze s realnošću, valjda uvjeren da je to nekakva politička taktika. Nejasno je samo čemu služi ta taktika, jer definitivno ne služi ni SDP-ovoj ni Bernardićevoj popularnosti i vjerodostojnosti: stranka je na oko 18 posto, a šef stranke struže po dnu u svakom pogledu.
Svaka solucija koja znači Komadinino i Ostojićevo samovoljno zadržavanje presudnog utjecaja nije ništa drugo nego sdp-ova agonija, koja vjerojatno vodi u nastanak nove lijeve stranke
Šanse SDP-a za oporavak u dogledno vrijeme dodatno će biti umanjene ako se realizira postbernardićevski scenarij koji zagovara skupina od osmero socijaldemokratskih gradonačelnika koju predvode Mišo Krstičević iz Ploča i Mišel Jakšić iz Virovitice, pri čemu su njihove ideje nesumnjivo simpatične potpredsjednicima stranke Zlatku Komadini i Rajku Ostojiću: sugovornici iz SDP-a i logično zaključivanje govore da spomenuta dvojica Bernardićevih mentora i podupiratelja, zapravo, usmjeravaju akcije grupe gradonačelnika, no premalo je potvrđenih činjenica koje bi svjedočile u korist takvog zapleta. Elem, ta grupa predlaže da se Bernardić povuče, ali da se ne ide odmah na unutarstranačke izbore, nego da vođenje SDP-a na nekoliko mjeseci preuzme Komadina, potpredsjednik izabran najvećim brojem glasova. Na izbore bi se, prema tom scenariju, išlo nakon izbora za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Jedini smisao ovog manevra bio bi, naravno, u tome se da zaustavi pobunjenička struja – čiji su najistaknutiji pripadnici Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić, Vojko Obersnel i Kristina Ikić Baniček – u brzopoteznom preuzimanju stranke i marginaliziranju Ostojića i Komadine. To je samo produživanje agonije, jer svaka solucija koja znači Komadinino i Ostojićevo samovoljno zadržavanje presudnog utjecaja nije ništa drugo nego SDP-ova agonija, koja vjerojatno vodi u nastanak nove lijeve stranke s budućnošću jednako neizvjesnom kao što je i SDP-ova.
Most – oporba Plenkoviću, a ne HDZ-u
Družba Bože Petrova i Nikole Grmoje u proteklih petnaestak mjeseci opozicionarstva održava se, prema istraživanjima, na razini od sedam-osam postotaka biračke podrške: o rastu ne mogu ni sanjati, a unatoč pojačanim aktivnostima na terenu u posljednje vrijeme, bit će pravi podvig ako sadašnji rejting uspiju potvrditi na prvim sljedećim izborima, kad god se zbili ti izbori. Ispočetka ideološki mutan i kamufliran, Most se u međuvremenu profilirao u vrlo klerikalnu i tzv. suverenističku opciju, koja je protiv Istanbulske konvencije i koja se čvrsto zalaže za smanjivanje političkih prava nacionalnim manjinama. Ključni politički stavovi Mosta danas su više-manje stavovi koje zastupa Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a, za čiji politički pad Most ima nemale zasluge. U jednoj velikoj mjeri stoga Most, ustvari, i nije opozicija HDZ-u, odnosno Most je opozicija koliko su to i Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Petar Škorić i još petnaestak ljudi iz HDZ-ovog Kluba zastupnika. Most je opozicija Andreju Plenkoviću i njegovom viđenju HDZ-a te društvenog mejnstrima. To oporbenjaštvo motivirano je, ponajprije, time što je Plenković otjerao Most iz vlasti i pritom preživio, a s druge strane, time što je u vlasti ostala Samostalna demokratska srpska stranka, koja je najčešća meta i najmiliji povod za manifestiranje opozicionarstva Mostovih vodećih ljudi: u tome nema nikakve razlike između Grmoje, Podolnjaka, Karamarka, Hasanbegovića, Markić, Culeja, Stiera, Glasnovića…
Živi zid – iscrpljeni potencijal rasta
Čini se da je stranka neupućenih, slabo artikuliranih i kontradiktornih desnih populista dosegnula plafon u pogledu potpore među glasačima – oko 13 posto – i da sad počinje polagano padati: gdje će se zaustaviti klizanje ovisi o mnogim faktorima, između ostalog i o tome kad će biti parlamentarni izbori, i o tome kakve će poteze još vući Vlada u vezi s blokiranim i ogorčenim građanima. Živi zid je, osim konkretne zaštite manjeg broja ljudi, demagoška, teatralna i neodgovorna oporba: glavnina njihovog političkog rada svodi se na ekshibicionizam, isprazne borbene pokliče, budalasta obećanja i izbjegavanje odgovora na temeljna svjetonazorska pitanja, koja naravno uključuju i ekonomiju. Sinčić, Pernar, Bunjac i društvo, osim toga, nisu stvorili funkcionalnu političku organizaciju: to niti znaju niti ih zanima. Oni bi do vlasti i moći prečicom i prodajom zavodljivih trikova prevarenim, poniženim i na različite načine unesrećenim građanima, na krilima interneta, društvenih mreža i medijske atraktivnosti. Sebično računaju na afekt i neupućenost jednog dijela građana, na očaj i glavinjajući protest, na prvi dojam i jeftine emocije: takva strategija u suvremenoj politici jamči, u najmanju ruku, održavanje na površini, a u nesretnijim raspletima i ozbiljan upliv na političke odluke i opće stanje u državi.
Živi zid je demagoška, teatralna i neodgovorna oporba: glavnina njihovog političkog rada svodi se na ekshibicionizam, isprazne borbene pokliče, budalasta obećanja i izbjegavanje odgovora na temeljna svjetonazorska pitanja
Amsterdamska koalicija – borba za opstanak
Lijevoliberalna grupacija koju čine GLAS, IDS i Pametno nije uspjela u proteklih nekoliko mjeseci privući osjetniju podršku ili pažnju liberalnih glasača, usprkos tome što im je praktičnim nepostojanjem SDP-a i ulaskom HNS-a u vladajuću koaliciju donekle otvoren prostor rasta. To se, ponajprije, odnosi na GLAS, a onda i na Pametno, jer je biračka podrška koju uživa IDS relativno postojana. GLAS je uvelike limitiran time što mu je na čelu Anka Mrak Taritaš: ona ima potencijal da bude dobra lokalna političarka u Zagrebu, kao što ima potencijal i za visoke izvršne funkcije u glavnom gradu, ali zahtjevi nacionalne politike znatno premašuju njezin liderski talent i sposobnosti. Budućnost GLAS-a i Pametnog u snažnoj je ovisnosti o tome kako će se razvijati situacija sa SDP-om i lijevoliberalnim političkim spektrom, ali izgledno je da će se obje ove partije na idućim parlamentarnim izborima boriti za opstanak.
HSS – hrabri i neizvjesni eksperiment
Predsjednik Krešo Beljak već dvije godine prilično ustrajno provodi jedan od zanimljivijih političkih eksperimenata u Hrvatskoj unatrag mnogo godina: tradicionalni i uglavnom ruralno utemeljeni HSS pokušava transformirati u progresivnu i lijevocentrističku organizaciju, a sebe u neku vrstu priručne zamjene za bivšeg šefa SDP-a i bivšeg premijera Zorana Milanovića. Beljak, koji se trudi i uspijeva biti kritički prisutan u javnom životu, ne boji se političkog sukoba s bilo kime, ne boji se Thompsona javno nazvati poklonikom fašizma u jeku hrvatske nogometne euforije, ne boji se teških riječi i braniteljskih ucjena, što ga – unatoč brojnim nedostacima – trenutačno čini najuvjerljivijim i najdosljednijim oporbenim čelnikom. Druga je stvar to kako će završiti njegov pokušaj mijenjanja HSS-ovog političkog sadržaja: sad se čini da taj projekt teško može preživjeti i pustiti dublje korijenje ako Beljak ne uspije osigurati HSS-u dovoljnu količinu ulaznih saborskih mjesta na listama neke, uvjetno rečeno, lijeve koalicije, sa SDP-om kao okosnicom saveza, jer bi samostalni izlazak na izbore, s obzirom na aktualni rejting, mogao završiti fijaskom, Beljakovom smjenom i povratkom Seljačke stranke na stazu tihog služenja HDZ-u, sve do potpunog potonuća u irelevantnost. A u toj računici najveća je nepoznanica zasad SDP, pa o razvoju događaja u toj partiji uvelike zavisi Beljakova i HSS-ova budućnost.
Neovisni za Hrvatsku – fokus na trgovinu u Zagrebu
Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović koncentrirali su se na trgovačko konzumiranje vlasti u Zagrebu, u koaliciji s Milanom Bandićem i HDZ-om, te lagodno vegetiranje u Saboru. Pritom su sasvim zanemarili izgradnju stranačke infrastrukture i bilo kakav politički rad u ostatku Hrvatske. Oni bi, poput Živog zida, prijekim stazama do svog komada vlasti i pratećeg neproporcionalnog utjecaja na javne odluke i društvene procese. U ovom slučaju, forsiranje prečice podrazumijeva nacionalno isključivu i zapaljivu retoriku, sijanje straha od manjina, susjeda, domaćih izdajnika i umjetničke slobode, te nasilnički gard i privatni osvetnički bijes. S obzirom na to kakva atmosfera vlada u Hrvatskoj, ne bi bilo nikakvo čudo da politička lijenost i obijesni ekstremizam Neovisnima za Hrvatsku budu dovoljni za preživljavanje na političkoj sceni i nakon idućih parlamentarnih izbora.
