Na proljetos održanim lokalnim izborima platforma Zagreb je naš! u svim je mjesnim odborima u kojima se kandidirala, a koji sačinjavaju širi centar Zagreba, dobila znatno preko 20 posto glasova. Većini njezinih kandidata koji su ušli u vijeća mjesnih odbora pružila se tako prilika da stječu svoja prva iskustva u radu tih tijela, koji je javnosti ionako slabo poznat.
Mjesni odbor, to je hrvatska država u mikro-izdanju. No ovdje su ulozi neusporedivo manji nego u ‘visokoj politici’, pa se sve odvija neuvijenije i prostodušnije
Premda se sjedište mojega Mjesnog odbora Pavao Šubić, koji pripada Gradskoj četvrti Donji Grad, nalazi točno preko puta zgrade u kojoj živim, u poslovnoj višekatnici u Šubićevoj 40, kad sam doznao da sam postao vijećnik morao sam se jako potruditi da ga nađem. Među dvadesetak tabli na ulazu u zgradu, koje obavještavaju da se unutra nalaze: frizeraj, šnajderaj, autoškola, kafić, DM-ov dućan - nigdje službene table kakva se u pravilu nalazi na ulazu u sve javne institucije. Pitam ljude u šnajderaju i u DM-u: pojma nemaju. Izađem iz zgrade da provjerim s dvorišne strane – naiđem na smetlište. Uđem ulaz dalje u službene prostore Zagreb Holdinga u kojem se prodaju pretplate za parking – čak ni tamo ne znaju gdje bi bio nekakav mjesni odbor. Vratim se natrag na broj 40, sjednem u kafić i pitam konobaricu.
- A, oni su tu do nas. Već ih dugo nisam vid’la, a dođu kasnije popodne. Ak’ dođu.
Na vratima nema čak ni poštanskog sandučića, ni obavijesti kad bi netko mogao biti tu. Na službenim internetskim stranicama Grada Zagreba predviđen je prostor na kojem bi se trebale nalaziti informacije vezane uz rad mjesnih odbora. Informacija o njihovu radu uglavnom nema. U rubrici otvorenoj za MO Šubić nalazim tek Raspored korištenja prostorija, izvještaj o obavljenim malim komunalnim akcijama iz kojeg je vidljivo da je od 2013. godine za tu namjenu investirano 650.000 kuna i podatak o sastavu Vijeća gradske četvrti u sazivu kojem je netom bio istekao mandat. U Rasporedu korištenja prostorija zanimljiv detalj – prostor Mjesnog odbora, kao osobito važno za javni interes, koristi i nešto što se zove Klub liste birača Milana Bandića.
Tu je i podatak o službenoj e-mail adresi MO-a, mo_subic@zagreb.hr. Šaljem kratku poruku, odgovor stiže u sekundi: ‘Address not found’. Nalazim čak i poruku da netko ipak prima stranke petkom od 10 do 14 sati. Dolazim u petak u to vrijeme. Nigdje nikoga. Sada već znatiželjan što će se dalje dogoditi, šaljem preporučeno pismo na adresu Mjesnog odbora, Šubićeva 40. Tri dana potom pismo mi se vraća sa službenom naznakom pošte: ‘Primatelj nepoznat’.
Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi odredio je da se mjesni odbori osnivaju kao oblik neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o lokalnim poslovima od neposrednog i svakodnevnog utjecaja na život građana. Ali pobogu, kako ćeš neposredno odlučivati ako nigdje ne možeš dobiti nikakve informacije, pa čak ne možeš niti kontaktirati vijeće mjesnog odbora čijem si članstvu na izborima dao legitimitet?!
Pored toliko nezakonitosti i zloupotreba položaja ‘tamo gore’, ‘mi dolje’, raspoređeni u 218 zagrebačkih mjesnih odbora, u debelom smo zaklonu od očiju javnosti
Konstituirajuća sjednica našega vijeća bila je održana krajem lipnja u prostoru nekadašnje Općine Donji Grad, u Ilici. Na stolu nas je dočekao Pravila Mjesnog odbora i Poslovnik o radu Vijeća Mjesnog odbora. Oba je dokumenta izglasao prošli saziv krajem ožujka, neposredno pred kraj mandata. U oba je navedeno da stupaju na snagu osam dana nakon objave na oglasnoj ploči u sjedištu Mjesnog odbora. Pa bio sam tamo dva puta u zadnjih par dana i nisam nigdje vidio te dokumente, a baš njih sam želio dobiti! Oni uopće nisu objavljeni!!? Zatražio sam dopunu dnevnog reda sjednice: raspravu o pravosnažnosti propisa na osnovu kojih bismo se trebali konstituirati.
- Kako će biti objavljeni na oglasnoj ploči kad uopće nemamo oglasnu ploču - upitala se retorički kolegica iz SDP-a, predsjednica našega Vijeća neprekidno od 2009. godine.
- To što ih niste pronašli na oglasnoj ploči nije razlog da ne bi bili na snazi. Vjerojatno ih je netko u međuvremenu skinuo - dometnuo je kolega iz HDZ-a, ne zabrinjavajući se previše oko toga kako bi netko mogao ukloniti pravilnike s nepostojeće oglasne ploče.
Kolegica iz Bandićeve stranke se nasmijala. Kolega iz HNS-a je šutio. Svi četvero glasali su protiv mojega prijedloga za dopunu dnevnoga reda, i tako smo se u dobrom raspoloženju konstituirali na osnovu nepravosnažnih propisa. Kolega iz HDZ-a potom je predložio da kolegica iz SDP-a i po treći put zaredom bude predsjednica Vijeća, što su kolega iz HNS-a i kolegica iz Bandićeve stranke podržali. Ja sam odlučio da ne podržim tako sklepanu većinu i našao sam se u opoziciji.
Upitao sam ipak novu/staru predsjednicu zna li možda išta o tome jesu li mjesni odbori obveznici primjene Zakona o pravu na pristup informacijama. Taj zakon, počeo sam gnjaviti, nalaže tijelima javne vlasti niz obaveza koje moraju ispunjavati kako bi građani mogli biti informirani o njihovu radu. Moraju, tako, objavljivati na svojim internetskim stranicama zapisnike sa sjednica, odluke, godišnje planove i druge interne akte, savjetovati se s javnošću u postupku donošenja za nju važnih propisa, najavljivati sjednice zajedno s dnevnim redom i informacijom o mogućem načinu njihova praćenja od strane javnosti, odgovarati na zahtjeve građana… Dakle, sve ono što Mjesni odbor Pavao Šubić, kao i velika većina mjesnih odbora u Gradu, sistematski već devetu godinu ne radi. Predsjednica je odgovorila da ne zna ništa o tome, da joj je to prvi glas. Gospođa iz stručne službe koja je prisustvovala sastanku rekla je da mjesni odbori doista jesu obveznici Zakona o pravu na pristup informacijama.
To mi je par dana kasnije službenim dopisom potvrdila i povjerenica za informiranje, Anamarija Musa: ‘Mjesni odbori, kao i gradske četvrti i gradski kotarevi, predstavljaju tijela javne vlasti. Stoga su dužni postupati prema Zakonu o pravu na pristup informacijama.’ Povjerenica je u istom dopisu napomenula kako je svjesna da su mjesni odbori potkapacitirani, da u pravilu nemaju stručnu službu, pa ni imenovanog službenika za informiranje. ‘U tom bi slučaju poslove ostvarivanja prava na pristup informacijama obavljao službenik za informiranje nadležne jedinice lokalne samouprave. Međutim to ne sprečava da svaki mjesni odbor za sebe redovito objavljuje informacije i postupa po zahtjevima za pristup informacijama’, objasnila je Musa.
Polovicom srpnja održana je druga sjednica mojega Mjesnog odbora. Nova/stara predsjednica tuži se kako nikad nema pri ruci pečat, pa joj problem stvara ovjeravanje službenih akata. Međutim, sama je sudjelovala u donošenju i potpisala pravilnik, onaj nikad objavljeni, u kojem je propisano da pečat bude pohranjen u Gradskoj četvrti.
Na toj, drugoj sjednici, Vijeće je prihvatilo moj prijedlog da osnujemo radnu tijelo koja će se baviti, kako stoji u Zaključku, ‘stručnom obradom pitanja transparentnosti, javnosti rada i ostvarivanja prava građana na pristup informacijama iz oblasti VMO-a Pavao Šubić’. S obzirom na iskazani interes kolegica i kolega vijećnika za ovo pitanje, radno tijelo sastoji se od jednog jedinog ljudskog tijela, i to mojega.
Poslovnik, onaj neobjavljeni, nabraja vrste akata koje može donijeti Vijeće mjesnog odbora, pa među njih uvrštava i zaključke o osnivanju radnih tijela. Zaključak je dakle akt, koji bi predsjednica trebala ovjeriti pečatom, kako bi moje tijelo moglo početi sa ‘stručnom obradom’ koja mu je stavljena u zadatak. No predsjednica ustraje na tvrdnji da nema pristup pečatu, pa akt do daljnjega ostaje neovjeren.
Ne dajući se smesti tim formalnostima, kontaktiram gradskog službenika za informiranje i tražim sastanak na temu njegova preuzimanja obaveza mjesnih odbora koje proizlaze iz Zakona o pravu na pristup informacijama, kako je to preporučila Anamarija Musa. Službenik mi dopisom odgovara, slobodno prepričano, kako se ne bi složio s mišljenjem povjerenice da je upravo on taj koji bi trebao obavljati poslove ostvarivanja prava na pristup informacijama za mjesne odbore, iz jednostavnog razloga što su sva javnopravna tijela, pa tako i mjesni odbori, dužna provoditi odredbe Zakona samostalno. Preporučio mi je da se s istim pitanjem obratim Gradskom uredu za lokalnu samoupravu. Sve počinje nalikovati na uobičajeni birokratski ping-pong.
Službenik, koji u ovim vrućim tjednima dežura u Gradskom uredu za lokalnu samoupravu, jako se iznenadio mojem pitanju, rekavši da nikad dosad nisu zaprimili nijedan zahtjev za javnošću rada mjesnih odbora, pa da se na takvo pitanje nisu ni pripremili. Na moju primjedbu kako su,bez obzira na pojedinačne zahtjeve, dužni provoditi sve zakone, pa tako i onaj o pravu na pristup informacijama, zamolio me neka im pošaljem dopis pa da će šefovi, kad se vrate s godišnjega, ‘vidjeti je li im to prioritet’.
Vrhovni šef zove se Zoran Nevistić, po zanimanju je pročelnik Gradskog ureda za lokalnu samoupravu. U članku objavljenom prije nekoliko mjeseci, Jutarnji list proglašava ga zagrebačkim nepotističkim rekorderom, jer da je u Gradskoj upravi zaposlio: suprugu, dva sina, snahu i šogoricu. U slučaju da je ova kompromitirajuća vijest točna, bilo bi jasno što jest prioritet gospodina pročelnika.
Mjesni odbor, to je hrvatska država u mikro-izdanju. No ovdje su ulozi neusporedivo manji nego u ‘visokoj politici’, pa se sve odvija neuvijenije i prostodušnije. Pored toliko nezakonitosti i zloupotreba položaja ‘tamo gore’, ‘mi dolje’, raspoređeni u 218 zagrebačkih mjesnih odbora, u debelom smo zaklonu od (ionako sve slabovidnijih) očiju javnosti. A to nam je ugodna pozicija, pa makar kao ‘obični’ vijećnici uprihodili samo 1162, a kao predsjednici vijeća neznatnih 3875 kuna mjesečnog honorara za svoj rad ili nerad. Jedino što nam mnogima doista jest na srcu, je da tako i ostane. I to je ono što bi uistinu lijeve političke snage, uz pomoć građanki i građana, trebale razbucati.
*Autor je član Nove ljevice i vijećnik u zagrebačkom Mjesnom odboru Pavao Šubić iz redova koalicije Nova ljevica - Orah - Radnička fronta - Za grad - Zagreb je naš!
