Kad se govori o vižlastosti kojeg od zanata u manufakturi gdje je vještina ruku čovječjih najvažnija za precizno učiniti kakav ukras ili detalj općenito, fraza "oko sokolovo" često zna biti važnijom i od svake mjerne alatke ili inog oruđa s kojim se ima finalizirati neka meštranca ili umjetničko djelo. Nije važno je li taj obrt kamenarski ili stolarski, brodograditeljski uz more ili građevinarski na kontinentu; je li se popravljaju ili nastavljaju ceste, zakrovljuju kuće ili šire školski okoliši, odnosno vrši ribolov ili hajka na divljač…
Važno je da se iz zatečenog stanja progredira do u novu, napredniju situaciju, ili, da se makar pokaže i odlučna intencija kako postoji nakana za dospjeti do u razinu što se pristoji čašćenom meštru u zvanju. Glumac Ljubomir Ljuba Tadić imao je "oko sokolovo", jedan od najbistrijih pogleda u reprezentaciji kolegâ, čije je gledanje okolo ulijevalo i strahopoštovanje kod partnera, ali i samopouzdanje kod redatelja. Oko Ljube Tadića što ćiri iza kamere bilo je imanentno oku krokodila koje viri s površine vode kakve rijeke ili baruštine. Oko Ljube Tadića bilo je hipnotičko oko maga…
U kalendaru smo kad se navršila 95. obljetnica rođenja ovoga istinskog značajeva, kojega je majka bila porodila 31. svibnja 1929. u Uroševcu na Kosovu, gdje mu je otac, inače iz Čačka, službovao kao gimnazijski predavač povijesti. Tadić se s glumom susreo kao đak Prve kragujevačke gimnazije, nastupajući u kazalištu Joakim Vujić i odigravši tamo u nekoliko godina čak četrdesetak uloga, eda bi nakon toga diplomirao glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu (1953.). Igrao je u Narodnom pozorištu u Beogradu, Beogradskom dramskom pozorištu, Jugoslavenskom dramskom pozorištu (čija se glavna scena danas zove "Ljuba Tadić"), Ateljeu 212 i nizu drugih teatara, a 1983. godine sa svojom je trećom suprugom Snežanom Nikšić osnovao alternativno pozorište Magaza.
U to je vrijeme visoki stupanj glumačkih standarda diktirao aktivno sudjelovanje u kazališnim predstavama, pred živom publikom, kad je svaka izvedba drugačija i drugačiji je sastav publike: jerbo, ni glumac svaki dan nije isti. Ni čovjek ni glumac. Ljuba Tadić izbrusio je svoje glumstvo na kazališnim daskama igrajući klasične komade u rasponu od antičkih starih majstora, preko renesansnih divova pera do genijalaca iz našega doba. Njegova istančana dikcija i eterična ekspresija lica unijeli su dodanu vrijednost i u svaku filmsku ulogu koju je snimio. U svim onim rolama na početku Tadićeve filmske karijere isijava nesvakidašnja čarolija kazališnog iskustva: one prakse pri neposrednom izgovaranju replika kad nema repeticija ni mogućnosti popravaka.
Nije stoga slučajno što je još u prvoj fazi svojega filmovanja Tadić bio dobio nekoliko Zlatnih arena u Puli! A neće bit nemoguće ni da 1968. godine sudjeluje u čak 15, a već sljedeće godine u 11 filmskih produkcija! U brojnim od tih uloga ostvario je reprezentativnu kreaciju, poput one slavnije u filmu "Vuk s Prokletija" ili bravurozne glumačke izražajnosti u djelima "Pre istine" ili "Zazidani", gdje je do punog izražaja došla njegova maestralna psihološka karakterizacija lika.
I u filmovima ratne tematike Tadić će načiniti antologijska izdanja povjerenih mu protagonista, pa bila to eksponirana uloga majora Kursula u "Maršu na Drinu" (1964.), ona četničkog vojvode Nikole Kalabića u "Klopki za generala" (1971.), minijatura komandanta Save Kovačevića u "Sutjesci" (1973.) ili glavna uloga u filmu "Doktor Mladen" (1975.). Kao da, kad igra stvarne ličnosti, Ljuba Tadić umah postane i bolji od sebe sama… A igrao je i u legendarnim filmovima "Hajka" (1977.) Živojina Žike Pavlovića i "Partizanska eskadrila" (1979.) Hajrudina Šibe Krvavca.
U nizu svojih karaktera osovljenih oko snažne psihologizacije, kao da se Ljuba Tadić desetljećima pripremao za ulogu psihijatra Dr. Ilića koji se bavi liječenjem alkoholičara, a koju je sjajno odigrao u filmu "Poseban tretman" (1980.) po scenariju Dušana Kovačevića i u režiji Gorana Paskaljevića. Ovdje su Tadić i Bata Stojković "zamijenili uloge" iz "Zazidanih" (gdje je on bio utamničen, a Bata zatvorski čuvar), dok mu Milena Dravić, nakon kćerke iz filma "Kros kontri" ("Cross country", 1969.), gdje on igra pravoslavnog popa, sada postaje ljubavnicom.
Lik psihijatra odlično je motiviran još u Kovačevićevoj scenarističkoj retorti, nesumnjivo provjeren i kroz stručne specijalističke konzultacije kod stvarnih medicinara, a izbor Ljube Tadića opravdao je sva možebitna snatrenja i očekivanja. Aristokratski veličajan i građanski gospodstven, on je racionalno i odmjereno, bez prenemaganja i preglumljivanja izatkao karakter kakav se malo ili nikako pojavljivao u domaćoj nam kinematografiji. Naoko distanciran, a istodobno blizak svima – naravno, štićenicima svojeg odjela i krila bolničkog prihvata – Tadić je izradio egzemplarni prototip glumačkoga javljanja u ovoj sorti nametnutoga profesionalnog izazova.
Film ima sijaset komičnih elemenata, možda bi ga se tako uz malo lastika moglo žanrovski i nategnuti, ali ova priča nosi u sebi armiranobetonsku didaktičku poruku, poruku koja je vrlo djelotvorna u suzbijanju alkoholizma i ogoljavanja naoko ljupke prakse pijančevanja… "Nitko osim nas samih, ne može nam pomoći! Ne može!" – eksklamativno urla jedan od protagonista iz prve ruke, upravo baš doktor psihijatar… Možda kao gestu tlapnje, možda kao grč terapije…
Nije slučajno što je još u prvoj fazi svojega filmovanja Tadić bio dobio nekoliko Zlatnih arena u Puli! A neće bit nemoguće ni da 1968. godine sudjeluje u čak 15, a već sljedeće godine u 11 filmskih produkcija
Kovačevićev psihijatar, osim djelotvornim odlascima u prirodu i tjelesnom vježbom, svoje pacijente liječi i neobičnim metodama: jedenjem jabuka, posjetom punionici piva, muzikoterapijom… I to slušanjem glazbe Richarda Wagnera, s dominacijom one ekspresionističke iz opere "Tristan i Izolda". A zagrebački pokojni psihijatar, Marijan Košiček, koji je svoju znanstvenu karijeru i ambulantni rad proveo u Ljubljani – ujedno i rodonačelnik seksologije na ovim prostorima – rekao je u jednom svojem intervjuu s Ivanom Hetrichom, kako mu je glazba Ludwiga van Beethovena bila vrlo djelotvornom pri smirenju, opuštanju i bistrenju vlastitih misli, konstatiravši: "najvrjednija knjiga i najvažnija knjiga koju nikad ne smijemo prestati čitati je – ljudi"…
Također, retoričko pitanje psihijatra Ilića tijekom jednog predavanja u filmu "Poseban tretman", koje glasi: "Šta je to u ljudskom biću, što ga vodi prema piću?" – i koje je uglavljeno čak i kao motto u podnaslovu samoga filma – ne nudi samo simpatičnu dijalektalnu jezičnu diskriminantu i "šta" i "što", nego istodobno usiše u se i zajebantsko-poetski srh što ga scenarist Dušan Kovačević majstorski, kao i obično, rabi u svojstvu prevažnoga začina: začina, koji čini razliku i koji distingvira makulaturu od vrhunske umjetnosti…
Takvih je sočnih lirskih momenata u ovom filmu puno, uostalom, kao i u onima kasnijima čije ćemo replike izgovarati još kao djeca, pa ih onda neumorno, s nesmanjenom žestinom i radošću ponavljati i u ovo doba, kad bismo se tobože trebali pretvarati odraslima i praviti ozbiljnima, čiju odraslost i ozbiljnost potvrđivat ćemo upravo distancom i odalečivanjem od tobože infantilnih naplavina kojima se smijemo u svim onim Kovačevićevim filmovima što su dobrim dijelom formirali i naš ukus i nas kao misleća bića.
Ne baveći se taksativnim navođenjem svih iole važnijih filmova u kojima je Tadić nastupio – a nije ovdje riječ ni o enciklopedijskoj natuknici – ipak moram izdvojiti jednu njegovu ulogu gdje je zaista bio fantastičan i na vrhuncu svoje kreativne moći: ulogu Maestra u "Kiklopu" (1982.) Antuna Vrdoljaka. Sve one atribucije po kojima se Tadić izdvajao među glumcima svoje klase ovdje su dobile svoju pozlatu. Ranko Marinković nije mogao ni zamisliti boljeg interpreta koji će izgovoriti njegov monolog: "Ja nemam više što izgubiti, jer ništa više nemam. Ni ovo tijelo nije više moje. Prodao sam svoj kadaver Medicinskom fakultetu i zapio ga odavno. Ja sam čovjek koji je progutao svoj leš. Fućkam ja na sve finese."
Pavši na stubištu unutar zgrade u kojoj je živio u Beogradu, 28. listopada 2005. Ljuba Tadić ostao je na mjestu mrtav. U veličanstvenom pogrebu sahranjen je, kako se i pristoji besmrtnicima, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
