Na samom izmaku 2022. Dragu Vujnović zatječemo kako pere veš na ruke. Zima je, a ona u dvorištu cijedi hlače i majice koje je netom isprala u kanti s čistom vodom. U potresu, koji je prije 730 dana žestoko zatresao Majske Poljane, ostala je bez gotovo svega što je dotad imala. Kaže da bi se već nekako snašla i za svoje samačko domaćinstvo kupila makar polovnu mašinu, ali je nema gdje staviti jer joj se u posljednje dvije godine život svodi na nekoliko kvadrata uredskog kontejnera. Do ljetos u njemu nije imala ni sanitarni čvor pa se i za održavanje osnovne higijene snalazila na različite načine.

- Stvarno ne mogu reći da se ovako ne može živjeti jer ima ljudi kojima je i gore nego meni, ali kuća je kuća. Mislim da ću se do zadnjega morati mučiti - skromno će 72-godišnja frizerka u mirovni.

- Pitanje je hoću li dočekati obnovu. Da sam mlađa, bilo bi i neke nade, a ako te u mojim godinama nešto zaboli, možeš već sutra umrijeti. Bilo bi mi žao da ostane na tome. Ali što da se radi - rezignirano domeće ona.

Draga Vujnović nastavlja zamišljeno gledati u daljinu sve do spomena sociologa Brune Šimleše, zahvaljujući kojem su joj majstori prošlog srpnja u kontejneru instalirali tuš-kabinu. Čim smo izustili njegovo ime, lice joj se razvuklo u osmijeh.

- Upoznali smo se slučajno, dok je u Poljanama obilazio moje susjede. Nakon nekog vremena me nazvao i rekao da bi došao na šišanje. A mene bilo strah kraj toliko mladih frizerki u Zagrebu. I došao on. Neizmjerno mi je pomogao, uspio je srediti donaciju. Spasio me jer kakva je to kuća bez sanitarnog čvora - kaže Draga, indirektno sumirajući aktualno stanje na Baniji.

Treću zimu nakon potresa veliki broj unesrećenih i dalje živi u kontejnerima. Nervozno reagiraju na svaki spomen državne obnove, pogotovo u Majskim Poljanama, selu nadomak Gline, gdje je 29. prosinca 2020. poginulo petero ljudi: Franjo i Mario Tomić, Dušan Bulat, Mile Jurković i Darko Kožić. Preživjelima se država zasad "odužila" tako što im je kroz dio sela provukla novi asfalt i počela iznova graditi jednu kuću. A u početku su im, podsjeća Draga, obećavali brda i doline.

- Čovjek je takav da uvijek živi u nekoj nadi, a ovdje je više nema. Kako bi je bilo nakon toliko vremena? Mene je iznenadio i statičar koji me je nedavno obišao i ruševnoj kući umjesto žute dodijelio crvenu naljepnicu. Dokrajčile su je kiše - veli Draga, koju trenutno najviše brinu nadolazeći računi za struju.

Vlada je prošlog tjedna produžila mjere koje se odnose na neplaćanje struje, grijanja i RTV pretplate za stradale u potresu. Mjere ostaju na snazi do kraja lipnja 2023., a na Baniji se pitaju što će biti nakon isteka tog roka.

- Od prvog dana u kontejneru, kad sam se isključivo morala grijati na struju, nikad ništa nisam ostavljala ukopčano po cijele dane. Kažu mi, šta štediš, ne plaćaš je ti. Ali ne možete tako gledati. Neću sada upaliti nešto bez veze samo zato što mi je država dala. Kažu, ne smiju nam naplatiti ako smo u kontejneru. Ma šta se danas ne smije? Ne smiju oni ni da nam ne naprave kuće pa ih, evo, ne prave - ističe Draga Vujnović.

Unutrašnjost kuće Drage Vujnović, 730 dana nakon potresa (Foto: Tamara Opačić)

Prema posljednjim službenim podacima, država na Baniji trenutno gradi 88 kuća, a završeno ih je svega šest. Situacija je naočigled toliko loša da nema tih propagandnih video-uradaka, poput onih koji su nedavno plasirani iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje pod ravnanjem Gordana Hanžeka, koji bi i privremene posjetitelje područja pogođenih potresom uvjerili u drugačije. Fijasko zvan državna obnova poprimio je takve razmjere da ga više ne može opravdati ni svita okupljena oko premijer Andreja Plenkovića. Nervozni su i njihovi koalicijski partneri, koji sve otvorenije zazivaju smjenu resornog ministra Ivana Paladine.

Malo to znači stradalima kojima ovih dana iz Vlade poručuju da bi se trebali okrenuti samoobnovi. S obzirom na to da na Baniji živi mahom starije stanovništvo, pitanje je od čega da ulože u građevinski materijal kojem su cijene odletjele u nebo. Više nije lako doći ni do radnika, pogotovo ako raspolažete mirovinom od 1200 kuna, kao što je to slučaj s Dragom Vujnović. Zbog toga se, kaže nam Danijela Kukoleča, terenska suradnica Odjela za socijalna i humanitarna pitanja Srpskog narodnog vijeća, većina ljudi okreće jeftinijim "uradi sam" metodama, privatnim donacijama ili pomoći koja stiže preko udruga civilnog društva.

U našem selu pojedinci preko donacija dobivaju kule i gradove. Od tog materijala se moglo pet kuća napraviti, a oni sve ulupaju u jednu. Mislim da bi prioritet trebali biti djeca i stari ljudi, ali za time se ne ide – ističe Marijana Bjelajac

- U glinskim selima ima manji broj onih koji su ranije živjeli u inostranstvu pa su nešto uspjeli obnoviti vlastitim sredstvima. Međutim, većina toga se svodi na donacije, koje su, recimo, preko SNV-a došle iz Srbije i Vojvodine. Značajniji broj drvenih kućica, koje se računaj pod privremeni smještaj, stigao je i preko dogradonačelnice Branke Bakšić. Sve u svemu, stanje na terenu je jako loše - govori Kukoleča, koja gotovo svakodnevno obilazi 22 sela oko Gline.

Dodaje da su u Majske Poljane donacije pristigle i iz SPC-a te da se u tom kraju ljude koji su se iz kontejnera i drvenih, mobilnih kuća vratili pod svoj krov doslovno može nabrojati na prste.

- Što se tiče same države, ljudi su jako ogorčeni. Redovno ih obilazi Crveni križ koji im dovozi pakete hrane, lijekove i vodu. Unatoč svim mukama, najveći broj mlađih ipak se odlučio za ostanak na Baniji. Dosta ih radi u pilani, nekako se bore - objašnjava Danijela Kukoleča.

Da nije lokalne pilane u kojoj je zaposlen njen suprug, o odlasku iz Poljana vjerojatno bi razmišljala i 28-godišnja Marijana Bjelajac. Njezina obitelj jedna je od rijetkih koje sada žive u vlastitoj kući i to zato što im je u potresu stradao samo dimnjak. Na novi je čekala gotovo godinu dana. Dotad je sa suprugom i jednogodišnjim Leonom živjela u mobilnoj kućici, koju im je donirao košarkaš Aco Petrović. U međuvremenu im se rodio i sin Dragan.

- S Petrovićem smo i dalje u kontaktu, njemu kapa do poda. A što se tiče civilne zaštite Grada Gline, mogu samo reći da smo prema njihovoj računici kontejner trebali dobiti tek u februaru 2021. - govori Marijana.

Marijana Bjelajac (Foto: Tamara Opačić)

Ugostila nas je u kući u kojoj nakon potresa izbija vlaga. Tada su Bjelajci ostali bez štale u kojoj su planirali držati domaće životinje.

- Nemaš gdje da uhraniš kokoš. Jaja kupujem. Da nije svekrve, ne bih imala ni ranjenika da zakoljem (prase, op. a.). Za to vrijeme u našem selu pojedinci preko donacija dobivaju kule i gradove. Od tog materijala se moglo pet kuća napraviti, a oni sve ulupaju u jednu. Mislim da bi prioritet trebali biti djeca i stari ljudi, ali za time se ne ide - dodaje ona.

Marijana nabraja što im sve nedostaje u selu: nema rasvjete, kanalizacije, gradskog vodovoda ni vode za piće.

- Nakon potresa smo dobili novi asfalt i bandere za struju. I to je zasad to - veli ona.

Probijajući se do kućnog broja 90, uskoro shvaćamo da asfalt nije došao do baš svakog dvorišta. Put koji vodi do familije Majkić toliko je izrovan da se na njemu ne bi dobro proveli kotači Hanžekovog Audija. I Branku Majkić zatječemo kako pere veš na otvorenom. To ipak ne radi na ruke jer je preko donacija dobila mašinu koju drži u dvorištu. Zbog toga je može koristiti samo kada su temperature u plusu. Da bi je upogonila, prvo mora provući svu silu produžnih kablova i spojiti je na pumpu kojom vuče vodu iz bunara.

- Ja lično nakon potresa iz kuće nisam uspjela iznijeti ni kašiku. S tim da je u cijeloj toj priči najbitnije da smo muž i ja izvukli živu glavu jer smo tog dana bili potrpani, toliko da nas je dio Poljana već bio oplakao - govori Branka.

Kvragu i živa glava kada deset puta moraš ići ispočetka. Sve što smo imali nakon rata smo uložili u obnovu te kuće. I evo, dođe potres. Gdje si bio, šta si radio... Ništa – rezignirana je Branka Majkić

- Ali u mojim godinama više ništa ne znači ni ta fraza. Kvragu i živa glava kada deset puta moraš ići ispočetka. Sve što smo imali nakon rata smo uložili u obnovu te kuće. I evo, dođe potres. Gdje si bio, šta si radio... Ništa - dodaje ona dok nas uvodi u, kako kaže, hotel s pet zvjezdica.

Radi se o mobilnoj kućici koju joj je u februaru 2022. donirao čovjek s Raba. Dotad je sa suprugom Draganom živjela u kontejneru. Sada imaju dvije spavaće sobe, kupaonicu i kuhinju. U njihovom dvorištu privodi se kraju i zamjenska jednokatnica od 55 kvadrata koja im je također osigurana preko donacija. Platile su je privatne firme iz Srbije. Iz istog izvora se u Majskim Poljanama grade još četiri kuće obiteljima koje su najviše oštećene potresom.

Majkići su na uklanjanje stare, po život opasne ruševine, koja se protezala na više od sto kvadratnih metara, čekali preko godinu i pol dana. Dugo su čekali i na elaborat o rušenju, a sada nikako da im stigne odgovor na dopis koji je 64-godišnja Branka poslala Paladinu i Hanžeku.

- Otišla sam u petrinjski ured, prvu instancu kojoj možemo da se obratimo, gdje mi je dotična gospođa poručila da sam se odrekla državne obnove jer imam donaciju. Inzistirala sam da mi pokaže dokument s mojim potpisom jer mi nitko od zvaničnih organa nikada nije ponudio izjavu tog tipa niti u zakonu ili na službenim stranicama ministarstva piše to što mi je ona rekla. Znači, ja ne tražim kuću nego odgovor na pitanje imam li pravo na obnovu ili ne. Samo želim da se predmet s mojim imenom napokon zatvori - priča Branka dok u kuhinji mobilne kućice ispijamo kavu.

Branka Majkić (Foto: Tamara Opačić)

- Sada treba da uživam u plodovima cjeloživotnog rada, da sjednem i imam za cigaru i šolju kafe. Radila sam, naradila sam se, naustajala sam se, othranila djecu. Nisam išla na skijanja, na more i dandanas idem samo zato da radim i na kraju ostanem bez svega što sam imala. I još mi nakon svega dođe nekakva nedodirljiva službenica koja kaže da sam se odrekla obnove. Ma dajte, molim vas - govori ona.

- Kakva su bila vaša očekivanja neposredno nakon potresa? - pitamo.

- Od silnih obećanja političara koji pripadaju poziciji i opoziciji mislila sam, kao i sav postradao narod, da tu nema što da se radi duže od šest mjeseci. Kako li su nas samo preko medija bombardirali informacijama kolike su pare došle, koliko je Hrvatska spremna da to sve uradi - odgovara.

- I sada nakon dvije godine imamo svega šest izgrađenih državnih kuća - dodajemo.

- Strašno, sramota. To je sprdanje s ovim narodom i njegovom mukom. Jer pazite, ako vama jedan čelni čovjek kaže, da parafraziram, "ne treba njima mjesečna naknada, njima je fantastično u kontejnerima, imaju besplatnu struju i topli obrok". Pa napravite ljudima kuće, sami će plaćati struju i kuhati kako znaju i umiju. Uostalom, vidjeli ste kakvom ste cestom došli ovdje. Ja zaista ne vidim nikakav pomak nabolje - ističe Branka.

Za to vrijeme državnim i lokalnim vlastima puna su usta priče o izgradnji novog, nacionalnog stadiona. Najavljuju da će možda sagraditi i više od jednoga. Naša sugovornica smatra da bi trebali postojati neki drugi prioriteti.

- Ajmo sada da Baniju izbacimo iz cijele priče jer ipak imamo jedan glavni grad koji nas predstavlja u svijetu. Da li je vama normalnije da se gradi stadion ili da se u Zagrebu obnove zgrade koje su stradale u potresu? Uz dužno poštovanje prema sportu, meni je normalnije da se stanovnicima glavnog grada koji plaćaju režije i stanarine obezbijedi pristojan život. A kada to nismo u stanju, ne mi, sine, jer nas nitko ništa ne pita, mi smo sitna boranija, ali kada to moćnici nisu u stanju da urade, o kakvoj mi obnovi, opstanku i uvjetima života pričamo u ruralnim područjima ili takozvanim gradovima kao što su Glina ili Petrinja? To je naprosto farsa - zaključuje Branka Majkić.