Stevo Vilić i supruga mu Mira, 67-godišnjak i 62-godišnjakinja iz banijskog Majskog Trtnika, mjesec nakon potresa preživjeli su spavajući u svinjcu: danas pak u njemu borave danju, a u kontejneru koji su dobili samo noće.
- Kuća mi je nakon pregleda statičara dobila žutu naljepnicu, s napomenom da je u njoj opasno boraviti, pa nisam imao drugog izbora nego da pregradim svinjac, improviziram sa starim madracima u njemu ležajeve i montiram peć, Tu smo živjeli sve dok nismo, za gotovo mjesec dana, dobili kontejner u kojem sada samo prespavamo, a preko dana smo opet u svinjcu. Naime, prostor u kontejneru je prilično skučen i vrlo ga je teško zagrijati kad je studeno: grijalicu ne želim uključivati jer troši mnogo struje, a računi će možda stizati unatoč obećanju da smo oslobođeni te obaveze za prva tri mjeseca ove godine. Kako ih sa svojim primanjima ne bih mogao platiti bez dodatnog zaduživanja, danju se ipak grijemo u svinjcu - objašnjava Stevo, čija bojazan da će ipak morati platiti račune za struju dovoljno govori o tome koliko povjerenje građani imaju u državu.
Svega nas je petero-šestero u mjestu koje je nekad živjelo punim životom. Sada se ovdje samo umire, pa neće trebati puno da posve opusti. To me nekako najviše žalosti, kaže Stevo
Potres ga je zatekao na benzinskoj crpki u Glini, gdje je točio gorivo u traktor. Prvih trenutaka nije shvaćao što se događa, vozilo je samo od sebe krenulo, a on zateturao i pao na tlo. Kad je došao k sebi, pojurio je u brizi za suprugu kući u Trtnik, no trebalo mu je više od sata da se probije kroz razrušenu Glinu u kojoj je policija već zatvorila neke ulice. Miru je pronašao u dvorištu, pa su u prvi mah procijenili kako su im jedina pričinjena šteta razbijeni crijepovi na krovištu. Kako je imao zalihu crijepa, sam je do večeri krpao krov, da bi tek nakon završena posla uočio popucale temelje kuće i pukotine po zidovima. Bilo je odmah jasno da njihov dom više nije siguran za boravak, pa je Stevo nakon temeljita čišćenja, limom, drvenim pločama i kartonom pregradio svinjac, oduzimajući pola površine životinjama.
- Petnaest smo dana čekali statičare koji su potvrdili da se u kući ne smije boraviti, ali mi smo se dotad ionako bili dobro udomaćili u svinjcu, pogotovo što je već na dan potresa u selo počela pristizati najrazličitija pomoć. Dobili smo hrane i odjeće, a obećan nam je i kontejner, koji je doista i stigao, za svega petnaestak dana. Moram reći da, otkako ja pamtim, u Majskom Trtniku nikada nije bilo toliko novinara, a i stariji od mene to potvrđuju: dolazili bi sa svih strana s istim pitanjem, kako smo i što nam treba. Jednu sam skupinu i sam proveo po selu i okolici, jer nikada prije nisu bili ovdje na terenu. Bili su prilično iznenađeni. Nisu mogli vjerovati da je ovuda nekad prolazio vlak za Sisak i Karlovac, da je sva ova zapuštena zemlja bila obrađivana. Najviše ih je iznenadilo koliko urušenih, opljačkanih i devastiranih kuća stoji prazno još od rata devedesetih. Objasnio sam im da je u selu prije te nesreće živjelo više stotina stanovnika dok nas danas ima svega par staraca, pa su ostali upravo zabezeknuti - kaže nam naš domaćin.
Vilići su puni hvale za sve znane i neznane volontere, sve službe i organizacije koje su se odmah uputile u razrušena sela noseći svakovrsnu pomoć. Jedan je takav potez Stevu posebno dirnuo: par godina prije teške prirodne katastrofe vozilu jedne Zagrepčanke u prolazu pukla je guma baš pred njegovom kućom, pa je on u tom trenutku bespomoćnoj i nevičnoj ženi odmah pritekao u pomoć. Promijenio joj je kotač da može nastaviti dalje mirno i sigurno voziti. Nekoliko dana poslije potresa, njezin se Audi ponovno zaustavio pred njihovim dvorištem.
- Nisam mogao vjerovati svojim očima, žena kojoj sam davno bio pomogao zaputila se sa suprugom ovamo samo da bi nam donijela pomoć i darove. Eh, tako ja vidim ljudskost: niti ja znam kako se ona zove, niti ona zna moje ime, nismo se to ni upitali, a nisu ta imena toliko ni važna ako se zovemo ljudima! Znam samo da je iz Zagreba, a i to tek po registraciji. O nama najbolje govore naša djela, pogotovo u nevolji - kaže nam Stevo.
Par živi od Stevine mirovine u iznosu 1.200 kuna mjesečno. Nešto je staža stekao u Gavriloviću, nešto je dokupio i sada je ta crkavica jedini prihod dvočlanog domaćinstva. Doduše, nakon povratka u Hrvatsku, Vilićima je krenulo nabolje kad su s Agrokorom potpisali ugovor o uzgoju teladi: znali bi imati i po 80 grla u jednom turnusu. Bilo je u samom početku partnerstva dobro i obećavajuće, no za par godina, isplate za učinjeni posao postale su sve rjeđe a iznosi sve niži, da bi s velikom aferom oko Todorićeva koncerna sve otišlo u nepovrat.
- Od tada se borimo kako znamo i umijemo, a ovaj nas je potres itekako dodatno unazadio. Nije nam toliko teško što boravimo u svinjcu, čovjek se navikne i na veće zlo, ali ipak smo sada lišeni običnih životnih sitnica i navika kojih smo se morali odreći. Mnogo nam znači što još uvijek dobivamo topli objed, pa u ovom svinjcu bar ne moram kuhati. Za ostale se obroke sami snađemo, ima još nešto suhog mesa na tavanu te krumpira i kupusa u podrumu oštećene kuće - tumači nam novu svakodnevicu Mira.
Ipak, nostalgija za davno prohujalim vremenima u Majskom Trtniku mori ih nerijetko više od posljedica aktualne katastrofe, unatoč tome što je selo počelo nestajati puno prije potresa.
- Svega nas je petero-šestero u mjestu koje je nekad živjelo puno života. Sada se ovdje samo umire, pa neće trebati puno da posve opusti. To me nekako najviše žalosti – rezignirano završava naš razgovor Stevo Vilić.
