Nijednu novu predstavu koju redateljski potpisuje Damir Bartol Indoš nije moguće gledati kao tek jedan u nizu radova na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, nego ih je uputnije promatrati u kontekstu čitave umjetničke sudbine ovog prekaljenog alternativca. Ta sudbina je pupčanom vrpcom povezana s domaćom umjetničkom avangardom, s anarhističkim seansama na zagrebačkom Filozofskom fakultetu sedamdesetih, s mitskom grupom Kugla glumište i sa slavnom barakom Studentskog centra, odakle je sve počelo. To je također i priča o kazališnoj estetici koja nije željela imati nikakve veze s tzv. građanskim teatrom, ali i storija o umjetničkoj ljevici koja – malobrojna, ali žilava – sve ove godine odolijeva gruboj stvarnosti, valovima neofašizma, kao i današnjoj dominaciju novca i spektakla.
Kugla glumišta više nema, kao ni mnogih njegovih aktera, ali Damir Bartol Indoš i njegova Kuća ekstremnog muzičkog kazališta i dalje rade, praveći predstave na istoj liniji beskompromisne estetike kao i na početku. Od predstave ‘Mekani brodovi’ koja je 1978. na festivalu BITEF u Beogradu dočekana kao čudo neviđeno, preko Indoševih dramatičnih performansa na rubu samoozljeđivanja (‘Ratna kuhinja’, ‘Konjski rep’) u tmurno vrijeme devedesetih, do novijih predstava ostvarenih u napuštenoj tvornici Jedinstvo, uvijek se radilo o teškim nadrealnim slikama punim prašine, znoja i neke vrste fizičkog teatra, ispod čega se krila gotovo nježna potreba da se zaštite nedužni ili da se iskaže krajnje osobni bunt protiv društvenog stanja kakvo ono trenutno jest. Damira Bartola je uvijek kopkalo pitanje radikalne društvene promjene – ukoliko to nije moguće u stvarnosti, hajde da to učinimo kroz umjetnost. Zato njegove predstave razbijaju svaku iluziju o kultiviranom teatarskom doživljaju i ljepoti glume. One su neka vrsta ritualnog žrtvovanja koje društveni angažman traži i od izvođača i od publike. Predstave ovog umjetnika u pravilu se ne gledaju, nego se u njima sudjeluje kao u uroti istomišljenika koji dijele isti radikalan stav prema kulturi, društvu i politici.
Nova predstava ‘Svaka revolucija je bacanje kocki, osim što’ ostvarena je u tandemu Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, njegove višegodišnje suradnice, te grupe izvođača koje poznajemo i iz ranijih Indoševih projekata: Zlatka Burića Kiće, Vilima Matule, Selme Banich, Damira Price, Ivana Marušića Klifa, Dine Puhovski i drugih. Praktična izvedba revolucije bila je tema i ranijih djela Kuće ekstremnog muzičkog kazališta (‘Cefas’, ‘Kabaret tamne zvijezde’), ali u novoj predstavi – bez svojevrsnog mazohističkog prkosa i izgaranja do zadnje kapi krvi. Indoš je nekada, gol do pasa, u prljavštini i znoju, poručivao publici da zbog ideje otpora može izdržati sve, no sada njegova poruka glasi kako je današnja konzumeristička stvarnost potisnula ideju revolucije na rezervne položaje. Revolucija se spustila u neku vrstu podzemlja i ona se danas javlja iz rupe, iz šahta, kroz neku vrstu krika okrenutog na glavu – kroz šahtofoniju, kako se to navodi u najnovijoj predstavi. Indoševim revolucionarima danas je preostala ‘metafizička sreća i poezija u borbi protiv jeze svakodnevice’, kako piše u programu ili, kako to kaže Tanja Vrvilo, ‘u ovoj predstavi se bavimo paralelom između povijesne avangarde i današnjeg fantoma avangarde na našim prostorima’. ‘Svaka revolucija’ zaista izgleda kao futuristička opera u kojoj se izvikuju parole i lupa starim metalnim predmetima, gdje se pjevaju čudne arije i prave somnambulni pokreti, sve zbog jedinog valjanog razloga – da se održi kontinuitet umjetničkog izraza koji će biti istrajna kritika svega postojećeg.
