U dosadnoj hrvatskoj stvarnosti uobičajene političke žabokrečine, tupe socijalne apatije i otrovnih nacionalnih predrasuda, dobro je – barem u sferi umjetnosti – da i dalje postoje oni kojima se fućka za sve to i koji jedino žele slijediti neku svoju zvijezdu potpuno neobične putanje. Ti veličanstveni luđaci u letećim mašinama neka su vrsta soli ove bezukusne stvarnosti, u kojoj se osim neuspjeha i mržnje ništa drugo ne događa. U Hrvatskoj nije baš ni malo tih avangardnih marginalaca, a grupa o kojoj je ovdje riječ žilavo se održava više od četrdeset godina. Radi se o prvoborcima i nasljednicima slavnoga Kugla glumišta, koji i dalje proizvode predstave bolje od mnogih drugih i koji stvaraju onako kako dišu. ‘To brisanje granice između života i umetnosti, bez susreta sa Kuglom, teško da bih ikada mogla shvatiti’, još davno je rekla glumica Sonja Savić. Radi se, naravno, o Damiru Bartolu Indošu, Zlatku Buriću Kići i njihovim današnjim drugovima, umjetnicima ‘vezanim ekstremno labavim vezama’, čija se najnovija predstava zove ‘Ljubavni slučaj Fahrije P.’.
Temeljena na stripovima, filmovima i tekstovima Željka Zorice Šiša (1957-2013), ona je neka vrsta posvete suborcu kojeg više nema, no najviše od svega, ova izvedba na granici nemogućeg nadrealna je rugalica životu koji upravo traje. Koristeći sve moguće umjetničke žanrove, od opere do performansa i od kabareta do udaranja po radijatorima, ta zavrzlama zavrzlame, kako kaže Zlatko Burić, ‘tajni je program alternativne kulture’ i predstava koja se na rubu stvarnosti poigrava s njezinim najozbiljnijim bolestima. Prazne parole o istinitosti današnjih političkih stavova, bijeg u inozemstvo, kriminal i pompozni ceremonijali – sve je to postao gusti mulj našega života, koji Indoš, Kićo i ostali u formi psihodeličnog koncerta bacaju publici ironično pred noge. A naročito impresivno u ovoj predstavi je to što se ti očevi i sinovi domaće avangarde tako suvereno poigravaju umjetničkim žanrovima pretvarajući pred našim očima kazalište u punk, operu i strip. Parodirajući stvarnost i hodajući po tankoj žici između mnogih stilova, ovi otpadnici od građanskog teatra uspjeli su (pedagoški rečeno) vratiti akademsku normu u raspadnutu hrvatsku kulturnu sredinu – bolje nego što bi to mogla mnoga domaća institucionalna kazališta. Također, ova avangardna predstava afirmirala je glumce i njihov zanat u najklasičnijem smislu: nikada u boljem izdanju nismo vidjeli Hrvojku Begović, Svena Jakira i Tanju Vrvilo nego u izvedbi ovakvoga tipa. Ona se igra u različitim prostorima Teatra &TD, s publikom koja prati izvođače (treba spomenuti i Dinu Puhovski, Miru Manojlovića, Ivana Marušića Klifa, Anu Janjatović Zorica, Henninga Frimanna Larsena i druge), od čuvenog foajea koji je 1980-ih bio pun kao šipak, preko njegove polukružne dvorane u kojoj su se odigrale najslavnije predstave ovog kazališta, do velike dvorane kina Studentskog centra koja danas zjapi sablasno prazna.
Predstava ‘Ljubavni slučaj Fahrije P.’ ne ide samo tragom avangarde otprije 40 godina: potežući strelovito pištolje vlastite poetike i pokazujući nam pusta mjesta davnih obračuna, junaci eksperimentalnog teatra, puni ožiljaka, žele pokazati da su i dalje živi, ali na svoj poseban način. Objektivno, ovoj digitalnoj civilizaciji smrti kojoj trenutno svjedočimo, i u Hrvatskoj koja već skoro 30 godina trenira svoj mali nacionalistički projekt, nastavljači Kugle dobacuju da ih sve to ne može ubiti. Oni naime od početka – kao samuraji – velikodušno računaju i s vlastitim samouništenjem, kao ‘dijalogom s nevidljivim’ i kao jedino mogućim zalogom novoga života.
