Voditelj ste Teatra &TD koji je ponovno otvorio svoja vrata s čak tri vrlo zanimljive premijere. Kako uspijevate ostvariti ovako bogat program u vrijeme pandemijske oskudice?
Imali smo dva izbora. Praktički završiti sezonu i iščekivati famozni drugi val epidemije u svojevrsnoj kazališnoj hibernaciji ili pokrenuti proizvodnju te pokušati ponovno oživjeti umjetnike i publiku. Izabrali smo drugi put, put imperativa igranja. Imali smo i određenu sreću jer su neke premijerne predstave bile u finalnoj fazi, naše dvorane su potres prošle neokrznute, a Teatar &TD posjeduje predivan i prostoran Atrij koji je naprosto zazivao izvedbe na otvorenom. Kazališni djelatnici naviknuti su na krize i odgovor &TD-a bio je pozitivan i produktivan. Sada vidimo da nismo pogriješili jer imam osjećaj da ne znamo tko je zahvalniji, glumci, publika ili kolektiv &TD-a, zbog toga što smo odlučili igrati predstave u ovim uvjetima.
Premijerna predstava ‘Donor’, po tekstu Branka Ružića i u režiji Nine Kleflin, bavi se postratnim traumama dvoje ljudi. Jesu li psihičke boli i uznemirujući događaji glavne odrednice današnjeg vremena?
Svakodnevica je satkana od čitavog niza psihičkih boli i uznemirujućih događaja, oduvijek. Ne bih rekao da je današnje vrijeme u tome u povlaštenoj poziciji. Sve ovisi o tome koliko smo prijemčivi i otvoreni u doživljaju i tretmanu tog istog vremena. Mijenja nam se samo vlastita distanca prema boli, ali njezina količina u stvarnosti je ista. Predstava ‘Donor’ snažno preispituje i ruši tu distancu i prokazuje upravo mehanizam blokiranja traume kao osnovno sredstvo preživljavanja.
Traumatskoj odrednici ovoga doba odgovara, čini se, i nova predstava Olje Lozice ‘Dobro je ništa’ koja se bavi depresijom, toliko aktualnom proteklih mjeseci…
Da, bavi se depresijom, ali na čudesan način. Ona kroz beskrajno kreativan, slojevit i zabavan autorski tekst i magičnu režiju nenasilno želi osvijestiti potisnutu depresiju, ali istovremeno i ispuniti depresivno ništavilo kreativnim životnim potencijalom. Predstava koja pobjeđuje depresiju, priznajući da je ona sveprisutna.
Za početak srpnja predviđena je premijera ‘Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi’ Toma Stopparda, u režiji Marka Jurage. Koliko će ova izvedba biti različita od one slavne istoimene predstave u &TD-u iz 1970-ih, s Ivicom Vidovićem i Radom Šerbedžijom?
Radi se o koprodukciji Aplauz teatra i Teatra &TD. Sada su u glavnim ulogama Domagoj Janković i Pavle Vrkljan, i oni posjeduju snažnu glumačku kvalitetu, zaokruženost i posvećenost. Predstava će sigurno biti uvelike različita, onoliko koliko je različito vrijeme kojim se bavi tekst u svojoj aktualnosti, no ja se nadam da će ona biti ista u naboju glumačkih ostvarenja i kvaliteti režije. Uzbudljiva su vremena pred nama u Teatru &TD.
