Po mnoštvu detalja iz današnjih predstava, Teatar &TD još uvijek podsjeća sam na sebe iz onih slavnih vremena 1970-ih i 1980-ih godina. Sve se, naravno, promijenilo, ali patina hrabrog teatra ipak još nije sastrugana: komorna pozornica, nekolicina glumaca, važan tekst i zagasiti splin zagrebačkog okupljališta njegove neformalne intelektualne elite. Gužva u foajeu, prvi radovi mladih redatelja i glumaca i nova generacija koja ozbiljno istražuje, ali ne pretjeruje. Takva je otprilike i predstava "Nepoznata iz Seine" prema drami Ödöna von Horvátha i u režiji mlade Rajne Racz, kojoj je ovo prvi samostalni kazališni projekt. Što bi se reklo, Ödona von Horvátha već svi znamo: pisac koji je odlično skicirao socijalnu depresiju između dva rata i beznadnost mnoštva pojedinaca koji uz neku crkavicu otaljavaju svoje dane. Onog mnoštva koje s margine teško može povjerovati da se za njih iza ugla rađa bilo kakva smislena šansa. S obzirom na to da su se u međuvremenu kategorije osobnog prosperiteta i socijalnog očaja potpuno pomiješale, junaci ove predstave baš i nisu samo "ljudi s ruba" – i to je njena najveća vrijednost – nego to može biti bilo tko od nas, ukoliko ga zapadne loša karta pa propadne, baci se u rijeku ili postane ubojica.
Utoliko je u ovoj predstavi, s ansamblom od četvero glumaca koji čine Judita Franković Brdar, Marin Klišmanić, Robert Španić i Gloria Dubelj, taj socijalni moment prebačen u sferu psihološkog ili čak podsvjesnog. Tamo gdje u tami iza uma caruju zajednički demoni svih nas i kada se reflektori jeftinog spektakla svakodnevice pogase, na sceni ostaju samo smrt i nasilje. Predstava bi se mogla nazvati i Camusovim "Strancem" iz Savske 25 jer je njeno ključno oružje mračna atmosfera, ravnodušnost i otuđenje. Jedna žena se bori s dva muškarca, među kojima je jedan uspješan trgovac, a drugi ubojica, dok je "nestala iz Seine" (misli se na parišku rijeku) prosjakinja, ljubavnica i anđeo čuvar jednoga od njih. Zar ovaj scenski košmar nije sličan nekom bešćutno ledenom i metalnom duhu današnjeg života, gdje se strašni zločini običnih ljudi beskrajno vuku po novinama i portalima, jednako kao što se bez reda miješaju priče o onim nazovi uspješnima koje će sutra pojesti mrak bezimenosti?
Roman "Stranac" počinje bezosjećajno: "Majka mi je danas umrla. A možda i jučer, ne znam." Predstava "Nepoznata iz Seine" završava riječima: "To je dakle ta kuća broj 9, lijepa i stara, vjerojatno", u kojima nema emocija, već samo perfidne i pritajene opasnosti. Ono što je redateljica Rajna Racz željela pokazati jest da nam je taj unutarnji mutni i mračni svijet svima blizak, naročito danas kada je tako lako moguće da jednom rukom činimo dobro, a drugom oko sebe stvaramo užas. Predstava govori o ljubavi, a počinje i završava divljim silovanjem, što opet predstavlja ironijski akcent svijeta koji bi da voli, ali sve radi da mu to ne uspije. U njoj se pojavljuje i živa muzika, bend Porto Morto, ne tek kao glazbeni prateći ukras, nego kao živi kor tih istih demona koji na pozornici praše neku vrstu posmrtnog marša za svakoga od junaka. Kako kaže redateljica Razc, ti muzičari "predstavljaju svijet pop-kulture i šoubiza, koji upravlja glumcima, ne dopuštajući im da održe dramsku tenziju i koji od svake tragične situacije stvara spektakl".
Ako i ima stanovitih nedosljednosti u jasnoći psihološkog elektriciteta u pojedinim scenama ili nedovoljne izbrušenosti nekoga od (mlađih) glumaca, to je ovoj predstavi sigurno oprošteno: "Nepoznata iz Seine" je dobro zgotovljena dijabolična juha otrovnog mirisa za današnje ljude, koju moraju prepoznati svi koji plivaju, kako znaju i umiju, mutnim rijekama ovoga vremena.
