Nadrealizam u umjetnosti ranih dvadesetih pojavio se, između ostalog, i kao očajnički šamar koji je tzv. izgubljena generacija opalila evropskoj građanskoj klasi nakon milijuna mrtvih u Prvom svjetskom ratu. U isto vrijeme, socijalno angažirana umjetnost zamjerala je nadrealistima "nerazumljivost" i "fantaziju" u trenutku kada je vrijeme za revoluciju. U našim krajevima nekako je na pola puta stajao Miroslav Krleža, društveno angažirani književnik, kojeg su i tzv. proleterski pisci, kao i nadrealistički pobornici "nezainteresirane igre misli", podjednako tjerali da se odluči na koju će stranu.
Taj već znani sukob na književnoj ljevici mogao je započeti, dok je katastrofa 1941. godine bila sve bliža. Ovaj povijesni siže uzela je redateljica Rajna Racz kao okvir za predstavu "Simfonije/Turpituda", koja je nastala u produkciji Eurokaza i u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem u Zagrebu. Predstava se služi inventarom nadrealizma; začudnim pokretima, šokantnim detaljima, ekstravagantnom retorikom i egzotičnim stihovima, slikajući opasan društveni okoliš pred početak Drugog svjetskog rata.
S jedne strane stoji kritički intelektualac Miroslav Krleža, s druge nadrealist Marko Ristić, a u sredini je polje povišenog neurotičnog raspoloženja, u kojem se doima kao da će junaci ove priče svakog časa eksplodirati. Ono što će otići dođavola je stvarnost oko njih, koja će mnoge od tih posvađanih heroja povući za sobom. Zašto se redateljica uopće vraća ovoj davnoj priči? Ona tajnovito kaže kako je ova predstava sva u pitanjima i "poetski izrezbarena", ali radi se o tome da danas, jednako kao i 1938., živimo vrijeme pred katastrofu, s tom razlikom što sada nikakve poetičnosti u javnom životu nema ni u tragovima.
Da li će do katastrofe doći, mi to još uvijek ne znamo, kao što su protagonisti ove priče – Krleža, Ristić, Cesarec, Richtmann, Prica, Marija Vinski i drugi – vodili intelektualne razgovore, pisali jedni drugima pisma i sporili se dok je Drugi svjetski rat bio iza ugla. Sve te njihove užarene polemike postale su nevažne pred činjenicom da je većina učesnika tih svađa završila u logoru Kerestinec iz kojeg se nikada nije vratila. "Jesu li jedan drugome pružili ruku na rastanku", redateljica Racz ponavlja pitanje koje je Stanko Lasić postavio pišući o Prici i Richtmannu.
Izvedba "Simfonije/Turpituda" jest zapravo predstava mračne atmosfere vremena u kojem danas živimo i ono što osjećamo jest nešto duboko jezovito u njoj od početka do kraja. Na mjestu izvedbe, u hladnom prostoru stubišta Hrvatskog inženjerskog saveza, čini nam se da smo beznadno ogoljeni, promrzli u duši i nezaštićeni, kao u kakvom istražnom zatvoru, u kojem znamo da na kraju tog ledenog hodnika posljednja vrata vode u smrt. Godina 1941. je godina koja se uvijek vraća i to je usud ovih krajeva.
U tom smislu, ironiju sudbine oslikava činjenica da se u predstavi, uz odličan ansambl mlađih glumaca koji čine Fabijan Komljenović, Ivan Simon, Marko Kasalo, Zdenka Šustić, Marina Žužić, Damian Humski, Lovro Rimac i Dora Čiča, pojavljuju i đaci Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu, koji, odjeveni u crne odore, predstavljaju neku vrstu vizualnog lajtmotiva iz vremena NDH, u kojem su se višestrukim udarcima maljem u pravilu razrješavale sve ideološke, nacionalne i vjerske dileme.
Doba pred Drugi svjetski rat, o kojem govori ova predstava, vrijeme je malih ratova i velike javne buke u koju u nas spada i tzv. sukob na književnoj ljevici. Vrijeme sadašnje je također vrijeme malih ratova, u kojem se uz puno velike buke onaj "glavni" rat tek iščekuje. Zato je predstava "Simfonije/Turpituda", uz suptilno estetsko tkanje redateljice Racz i atmosferu samrtne profinjenosti, danas krajnje aktualna.
