Rajna Racz kazališna je redateljica mlađe generacije (Zagreb, 1997.), čije su se predstave opetovano susretale s pjesničkim u užem smislu, primjerice kroz tekstove Fernanda Pessoe, mlade slovenske pjesnikinje Katje Gorečan ili García Lorcinu "Yermu". Poeziju već neko vrijeme objavljuje časopisno i u sklopu književnih natječaja, a "Djevojka–Zarez" premijerno joj je, dobrim dijelom od već objavljenih tekstova sastavljeno uknjiženje.
Knjiga je koncipirana u četiri ciklusa, koje je tipom izraza i dominantnim registrom prilično dosljedno moguće razdijeliti na prva i druga dva. "Skriveni u jeziku" skicira muško-ženski ljubavni odnos, u sredini kojeg je ugniježđeno (ne)postojeće dijete, izrečeni ili neizrečeni sin. Taj je odnos posredovan kroz krovnu metaforu sintakse, a raspisan kroz metaforičko-motivski spektar interpunkcije (sastavcima naslovni "Zarez", "Trotočka", "Crtica ili spojnica?", "Upitnik" itd.). U zbirku nas uvodi pjesma "Sintaksa" (potpisanome, uzgred, blizak teren, budući da jednu njegovu knjigu također otvara pjesma naslovljena "Sintaksa", koja na sličan način metaforički raščlanjuje ljubavni odnos, što nas učvršćuje u mišljenju da je čitava paralela već pomalo opće mjesto), koja uspostavlja okvirni postupak te služi kao dobar aksiološki barometar za zbirku u cjelini. U njoj, naime, rame uz rame nalazimo kontroliranu, pregledno strukturiranu izvedbu i jasnu metaforu ("Život je usamljena gramatika") i romantično-egzistencijalne vedute primjerenije srednjoškolsko-šansonjerskom štihu "(Rastrojena u snu i u javi / Na svijetu nas ima toliko / A svi smo mali i sami. / I u Parizu i u Havani / Dok čekaš da netko sjedne / Pored tebe na Savi"). Problem na unutarpjesmovnoj razini prisutan je i između sastavaka – od onih suvereno vođenih poput "Trotočke" ili "Uskličnika", preko pomalo nasilno iznuđene varijacije "Višetočje" do patetici podleglih "Zagrada". Stihovi se utvrđuju oko fluidnih gramatičkih invarijanti (priloga, veznika i sl.), a završavaju zanimljivim, očuđujućim postupkom koji "konačni" interpunkcijski znak, točku, raščlanjuje slovnim grafemima, i to raspoređenim u obliku križa, ili znaka zbrajanja, što rečenu točku, svojevrsnom transkripcijom, "otvara" i poništava njezinu gramatičku funkciju/značenje.
"Mjesec u kazalištu" tematizira u najširim crtama kazališni život, onaj zakulisni više nego na sceni vidljivi. Njegovi su protagonisti rodno raslojeni i pojavljuju se u različitim gramatičkim licima, a tematsku okosnicu predstavlja umjetnički "coming of age" sa svim toposima i zamkama koje to nosi: odmjeravanje i razračunavanje s uzorima, pojedinim (neimenovanim) akterima scene, odnosima moći općenito, potrazi za vlastitim glasom, mjestom i integritetom, istovremeno uz mladalačko "forsiranje ideala" i već opipljiv rezignirani ton. Prva pjesma ciklusa jedna je od najupečatljivijih u zbirci. Kompozicijski, tipom metaforike i timbrom oslanja se na lirske zasade nekih prošlih vremena, ali iz tog razloga djeluje dodatno osvježavajuće, kao nastala izvan vlastitog lirskog trenutka. To je doduše, pomalo i manifestno obilježje prvih dviju cjelina (za jednog od muških protagonista i eksplicite će se reći: "On je bio iz drugog vremena, / Ne boljeg, Ne goreg, Ne mojeg"), što se katkad čita kao uspjelo izmicanje horizonta očekivanja i poigravanje s tradicijom, a ponekad kao pokušaj "upisivanja u klasiku" odavno potrošenom prečicom.
Zadnja dva ciklusa, "Venera u nedjelji" i "Portreti u prvoj kući" naslovno se poigravaju horoskopskom terminologijom, a poetički sidre u aktualno pjesničko vrijeme. Prvi ponovno donosi, sada rasuti, kroz usputne vinjete raspisani teret ljubavnog odnosa. Drugi se, generacijski specifično, već do razine instant-potrošenosti prisutno i višestruko kritički uočeno, bavi djetinjstvom i obiteljskom genealogijom, u ovom slučaju doduše ne u "antropološko-mitskom", koliko u klasično nostalgičnom ključu. U njemu čitamo tako uglavnom crtice oslonjene na familijarnu intimnu geografiju neposrednih predaka, dok se na njihovom fonu, simbolički jasno povučenim vezama, očitava formiranje protagonistice. Kontekst proširenoga kućanstva u tom smislu igra istu ulogu kao i nešto ranije kazalište.
Podvlačeći crtu, vratiti nam se na početak: riječ je o na više razina neujednačenoj knjizi, čija prva dva ciklusa djeluju domišljenije i uspjelije nego zaključna dva; mjestimice zbog, a gdjegdje upravo usprkos stanovitoj pretencioznosti. Odmicanje od generacijskih uzusa zanimljivo je, no na takvoj se pozadini također teže probavljaju refleksi, bilo da se radi o pjesničkim načinima, ili usputnoj, na motiv svedenoj kritici patrijarhata.
