Petr Hruška: Dan velik kao oboreni jelen (s češkog preveo Matija Ivačić, Artikulacije, Koprivnica, 2018.)

Veliki češki liričari dvadesetog stoljeća izvukli su – postavimo li kao međaš pad Zida i domino-efekt koji je potom prebrisao sve europske realne i nešto manje realne socijalizme – po pitanju aktualne recepcije svakako deblji kraj, poredimo li ih, primjerice, s ruskima, ili, ne bismo li ostali bar nešto bliže zadanom mjerilu, onim poljskima. Bez obzira na divlju ljepotu Vítězslava Nezvala, Seifertovog Nobela iz mitske '84., u anglosaksonskom svijetu posebno cijenjenog Holuba, Holanovu veliku, i u nas odavno prevedenu i svojedobno utjecajnu "Noć s Hamletom", uslijedila je neka vrsta kratkog spoja; moderni klasici mahom nisu osvježavani i dopunjivani novim prijevodima, a suvremenici su se prevodili i objavljivali sporadično, još rjeđe knjigom.

Pozdraviti je stoga opsežan izbor iz djela Petra Hruške (1964.), uz Petra Borkovca vjerojatno najvažnijeg češkog pjesnika srednje generacije. Knjiga se pojavila kod malog koprivničkog izdavača i promovirana je tako da sam po nju morao otići u pjesnikovu rodnu Ostravu, što je svakako šteta, i donekle objašnjava ovu pet godina prekasnu preporuku. Hruška pomnijim pratiteljima domaće periodike nije nepoznat. Štampan je u više navrata, no i priređivač pri evidentiranju objava propušta njegovo uvrštenje u antologiju suvremene češke poezije časopisa Quorum, u izboru Adama Borziča i Jonáša Hájeka i prijevodu Mirne Stehlíkove Đurasek, u kojoj se nalazi i naslovna pjesma ovog izdanja.

Hruška je lapidaran, jezgrovit liričar, pjesnik egzistencijalne situacije, slutnje i tek natuknutog, teške slike koja proviruje iz telegrafskih stihova ispisanih izravnim, programski neornamentiranim jezikom. Motivski je najčešće usidren u intimne i socijalne vedute (post)industrijske Ostrave, samoću subjekta kao melankoličnog kroničara čađe, duhanskog dima. Prozno-pjesnički zapisi iz knjige "Jedna rečenica" izvrsno nadopunjavaju stihove. "Nekad mi se čini da smrt više ne hoda s kosom, već s otvaračem za konzerve."

 

Adam Borzič: Vreme u Evropi (s češkog prevela Biserka Rajčić, Treći Trg, Beograd, 2023.)

U Beogradu se, ipak, knjige suvremenih čeških pjesnika štampaju nešto agilnije; na primjer one Kateřine Rudčenkove ili Jáchyma Topola, a odnedavno im valja pribrojiti i izabrane pjesme već spomenutog Adama Borziča (1978.). Potonji je u postjugoslavenskom književnom polju također već primijećeno ime, s našeg jezika i sam prevodi – odrastao je u Kaštelima. Bio je među osnivačima pjesničke grupe Fantasía te predstavlja jedno od središnjih imena generacije koja polako prestaje biti označavana mladom.

U svakoj od pet u ovom izboru predstavljenih knjiga Borzič istražuje različite pjesničke registre, strategije i pristupe – u rasponu od kraćih, gnomski koncentriranih sastavaka, do prevladavajućih, na neki način suštinski paradoksalnih "asocijativnih meditacija" dugog stiha, koje sjedinjuju egzegezu širokog spektra, kontemplativna duhovna istraživanja i blještavu slikovnu kanonadu. Tri su konstante: nesputana imaginacija, jednako nesputani vitalistički, libidalni, gotovo panseksualni naboj teksta te propitivanje mogućnosti duha kao višeg bića, njegovog utemeljenja i zatim svrgavanja, mogućeg pomirenja u polju pjesme. Ne iznenađuje da se pjesnik, obrazovan kao evangelički teolog, u međuvremenu priklonio budizmu. Borzič je prakticirajući psihoterapeut: i u stihovima neprestano tinjaju pitanja identiteta, integriteta, osobne obiteljske traume. "Večnost je, možda, na svakom ćošku, ali, svakako, bliži se erotsko doba."

 

Arijan Leka: Izabrane pesme (s albanskoga prevela Merima Krijezi, Srebrno drvo & Treći Trg, Beograd, 2023.)

Knjige prevedene s albanskog pojavljuju se u nas eventualno svake prestupne godine, a kada je riječ o poeziji, ta perioda postaje upravo nesnosno duga. U Beogradu je situacija, opet, nešto bolja, no i ondje je, uslijed poznatih povijesnih okolnosti, dugo zvonio neobično glasan vakuum. Situaciju književne razmjene s kosovskom književnošću albanskog izraza aktualizirao je zatim angažman ekipe okupljene oko festivala Polip; dotad najrelevantniji pregled kosovske lirike bila je još antologija "Bez glagola" Alija Podrimje, iz 1978. godine. Sama Albanija ostala je mahom i dalje slijepom pjegom.

Arian Leka, rođen 1966. u Draču, uz Luljetu Lleshanaku vjerojatno je međunarodno najpoznatiji suvremeni albanski pjesnik. Časopisno je više puta predstavljen i kod nas, a u Srbiji i Crnoj Gori objavljeno mu je više knjiga eseja i kratkih priča. Knjiga je naslovom određena kao izbor iz poezije, i pod izvornikom navedena su četiri izdanja, no pjesme, po svemu sudeći, sačinjavaju jednu koherentnu, čvrsto konceptualiziranu cjelinu, vjerojatno iz knjige "Nijema mapa utopljenika". Kao svojevrsni prolozi pjesmama stoje isječci iz tiska koji dokumentiraju različite tragedije ilegalnih prelazaka Mediterana, dok same pjesme autorovu opsesivnu temu – more – sravnjuju s modrom grobnicom kojom ona sve više postaje. Poema "Morski Aušvic" njeno je glasa lišeno središte; nečujan, ali pjesnički upečatljiv krik utopljenih. Na drugu obalu, kao u pjesmi "Misija spasavanje", umjesto ljudi stižu životinje: one s logotipova preskupih marki, proizvedenih u nekim drugim zemljama trećeg svijeta.