Poruka prijateljima, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, svim narodima i narodnostima: drug Boris Dežulović, najveći sin Ive i Nevenke, dne 20. studenog anni currentis navršio je okrugli svoj 60. rođendan! Namjerno sam se poslužio parafrazom Borina proglasa što ga je, na samo njemu svojstven način, javno bio otposlao u eter nakon što mu je "dijagnosticiran zloćudni karcinom lijevog testisa, čime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda". E pa, brate i druže Boro, na dobro ti doša obli rojeni dan!
Iako sam prvotno kanio pisati o njegovom romanu "Christkind", što zbog datuma u godini, što zarad slabije znanog njegovog pjesničkog opusa, odlučio sam se pažnju usmjeriti na genijalnu mu knjigu "Pjesme iz Lore"…
U vrijeme kad je nastajao ovaj rukovet neobične lirike, bio je to tek refleksni pokušaj da se glasom čovjeka upozori na djelo životinje: točnije, na nedjela zvijeri koje su obdan slobodno hodale Splitom, dok su obnoć provodile beštijske torture nad zarobljenicima što su u ratnu luku Lora bili dovedeni iz susjedstva ili s ratišta. Ništa domaćim egzekutorima na tom primijenjenom gubilištu uz more nije bilo strano, ništa tim nesretnim obesperspektivljenim individuama nije bilo toliko udaljeno eda bi se zapitali što to čine i drugima i sebi. Nefunkcionalnost pravnog sustava dovela je i do farsičnog sudskog procesa, nakon čega su egzekutori i monstrumi nastavili s mirnim civilnim životom, a postoje i slučajevi delikatno napuhanih proznih književnih uspjeha…
O gadostima koje su se događale u Lori – i na koje se gledalo umjetnom sljepoćom i slušalo vještačkom gluhoćom – snažnim je zamahom i brutalno potresnim patosom pjevao usamljeni glas Borisa Dežulovića. A, po vlastitim mu riječima, pjesnik je odlučio objaviti ovu knjigu baš kao glas bijesa pred društvom bez sućuti i ljudskosti: "Pustio sam Zlo da pjeva svojim riječima." Dodavši još: "Pjesme stoga nisu samo iz Lore i o Lori već pokušaj seciranja mentaliteta koji je Loru učinio mogućom." Pa je uz izuzetnu pjesničku forcu ovaj kanconijer istodobno i vrlo precizna skica za antropološko-sociološku studiju tog vremena. I ovog vremena, dakako, budući da je sve ostalo isto.
U svijetu visoke institucionalne književnosti u Hrvatskoj libar "Pjesme iz Lore" nije doživio onu recepciju koja bi bila prispodobiva njegovoj estetskoj vrijednosti. Dakako, već zarad autorovog javnog publicističkog djelovanja, koje je redovito doživljavano kao pretjerano protestno i preoštreno kritičko naspram vlastima i mogućnicima, navlaš desničarske provenijencije, i ove su pjesme više dočekane kao nastavak Dežulovićeve pravedničke društvene borbe "drugim sredstvima" negoli što su primljene kao čista i umivena lirika.
Puno se o tome pisalo, prije dva desetljeća kad se libar i pojavio, ali je nepravedno iscurila iz očišta snaga same poezije, njezina artistička potentnost i dubina do koje se došlo isključivo pjesničkim alatima. Kao i uvijek u kulturama s nedostatkom koncentracije gdje nepažljivi akteri kroje pravila i određuju standarde, tako se i u ovoj prilici dogodio poraz kognitivnih umjetničkih nagnuća, koji su ustuknuli pred unaprijed formiranim stanovištima kako je ovo još jedan od uobičajenih Borinih hitaca nanišanjenih u prsa protivnika. Međutim, "Pjesme iz Lore" nešto su sasvim drugačije od svega što je Dežulović smislio i napisao u životu.
Pa baš zbog svih netom iznesenih presumpcija želim ovdje posvjedočiti, iz prve ruke, kako je ova vrlo angažirana poezija bila doprla i do najvišeg sudišta struke. Poglavito stoga što nigdje to nije pisanim tragom osvjedočeno ili evidentirano. Naime, u ljeto 2019. godine, u hladu ispod verande moje obiteljske kuće u Selcima – na paraglajderskom puškometu od Borisova Piska preko Bračkoga kanala kod Vruje – sjedili smo i objedovali Tonko Maroević i moja oholost. Navečer smo imali zajedničku čakavsku tribinu, a preko dana smo divanili o svemu, najviše o književnosti. S velikim olakšanjem Tonko je govorio kako je sretan što je predao izdavaču materijal za antologiju hrvatskog pjesništva "Svjetlaci", koja će koji mjesec kasnije izići iz tiska.
Čavrljajući o koncepciji, pamtim kako je Tonko s nelagodom bio spomenuo "Pjesme iz Lore", smatrajući neke od pjesama neporecivo nabijene antologijskim punjenjem, ali jedan od kriterija kojima se vodio priječio ga je da odabrane naslove u istu i uvrsti. Nazovi otegotna okolnost Dežulovićeva bila je što nije objavljivao pjesničke knjige u kontinuitetu, nego je njegova stihozbirka – iako sjajna! – bila izolirani slučaj u ukupnosti osobnog mu stvaralaštva, čime se nije svrstao među kreatore suvremenoga pjesnikovanja što objavljuju u kontinuitetu.
No, naglašavam i posvjedočujem, "Pjesme iz Lore" svojom su se kakvoćom i vrsnoćom dovinule do iskrenog poštovanja najmeritornijega poetskog prosuditelja u nas, Tonka Maroevića, koji je zacijelo imao najbolji pregled svega što se tiče suvremenoga versa i u Hrvatskoj i okolo nje.
U svijetu institucionalne književnosti "Pjesme iz Lore" nisu doživjele onu recepciju koja bi bila prispodobiva njihovoj estetskoj vrijednosti. Zarad autorovog publicističkog djelovanja, i ove su pjesme više dočekane kao nastavak Dežulovićeve pravedničke društvene borbe negoli što su primljene kao čista lirika
I doista, premda je tema mučna, a povod strašan, pjesnik Dežulović udovoljio je svojem pozivu u onoj mjeri u kojoj je svaki put doskočio zadatku i kad je pisao prozu te, pogotovo, kad se bavio svojom nenadmašnom satirom pri kolumnističkom razotkrivanju laži i lupeštine, svjetovnih gadarija i crkvenog licemjerja. Već po samoj metaforičnosti i slikovitosti koja poput radijacije isijava iz svake njegove autorske stranice, dojedan je Dežulovićev tekst i inače koncentriran i impregniran obilatom poetičnošću. To se očituje bilo u neobičnoj uporabi riječi, njihovim izvrtanjem ili stvaranjem duhovitih neologizama, primjenom kalambura i makaronštine, pa su onda sve te prigodne odlike prirodno legle i u ovaj, pjesnički medij.
Sjajan osjećaj za ritam dominira u svakom pjesmotvoru, i ni na kojem mjestu ne dolazi ni do loma ni do iščašenja; dapače, odličnom uporabom opkoračenja ili slobodnog neupravnoga govora ovaj demijurg u isti mah prokrvljuje motoriku pjesme, ali i uvodi dodatnu dozu crnohumorne injekcije. Unijeti zrno smijeha u prostor išporkan krvlju, e, to je hram za – koncerebralnu misu Dežulovićevu…
Ipak, pjesnik drug Boro najjači je kad je smrtno ozbiljan i kad ima važnu poruku, koja nikad nije oholo docirateljska ili nadmeno filozofična, nego kad – kao i u mnogim mu tekstovima – dolazi do iznenadnog ili neočekivanog obrata, najboljeg prijatelja svake dramatičnosti. Iz niza uspješnica iz njegove knjige, za krunu na krmi ovoga napisa izdvajam fragment iz poeme "Zapovjednik":
Gledam ga u oči
sami smo u crkvi
on i ja
potegnem gutljaj iz čuturice
pa je pružim njemu a on širi ruke
kao da govori koji ti je kurac
u hramu smo majmune
kod Boga doma
zato kad vadim cigaretu iz kutije
odmah kažem ne brini
neću je zapaliti ostavio sam se
samo je držim i lupkam palcem
pomaže kad mi se
tresu ruke
(…)
Gledam ga u oči
kažem reci nešto
reci riječ i sve ću ih poubijati
samo reci riječ
a on šuti ne podiže pogled
kaži kažem
tu su iza crkve petorica
sedam ih je bilo dva su mrtva
petoricu smo žive uhvatili
reci riječ i svu ću petoricu
strijeljati tu pred zidom crkve
istim kalašnjikovom što mi ga je
don Iveta u ovoj crkvi
blagoslovio
(…)
Gledam ga u oči
gasim čizmom neupaljenu cigaretu
ne mičući oka s njega
stavljam okvir u kalašnjikov
reski se zvuk odbija o zidove
čekaj me tu kažem
zapovjedniče
Gledam ga u oči
s vrata kažem
čuješ li onu petoricu
tebe zovu mole te
zamisli
Isuse
tebe
zovu.
