Postoje ponekad predstave koje se nikako ne mogu uklopiti u splin uobičajenog kazališnog repertoara. Razlog tome može biti sasvim neobičan način izvedbe, ali i osnovna tema predstave, koja nas stavlja pred granična pitanja smisla ljudskog postojanja. Tada, pred takvim tektonskim podrhtavanjem na sceni, imamo osjećaj da mnogo toga što smo u kazalištu gledali pada u vodu.
Jedna takva predstava, izvan svih dosadašnjih tematskih okvira i problemskih pitanja kojima se kazalište do sada bavilo, odigrana je nedavno u Zagrebu. Predstava se zove "Slijepi vode slijepe", izvedena je u produkciji Gradskog kazališta Gavella, u suradnji sa slavnom grupom Montažstroj i u režiji Boruta Šeparovića.
Predstava koju smo gledali govori o umjetnoj inteligenciji. Ona govori o njenoj raširenosti, moći i superiornosti, kao i o nevjerojatnoj brzini kojom se ta savršeno inteligentna kopija svega što postoji širi svijetom.
Uvodni okidač ove izvedbe je ogroman video na zadnjem zidu pozornice na kojem je reproducirana čuvena slika nizozemskog slikara Pietera Bruegela Starijeg iz perioda renesanse, "Parabola o slijepima", na kojoj šestorica slijepaca vode jedni druge, motivirana citatom iz Biblije, "ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu pasti" (Matej 15:14).
Ono što simbolizira ta slika i ono što bazično želi reći ova predstava jest da je čovjek takvo biće koje je sklono da se tragično udalji od samoga sebe i onda u sljepilu luta, pada u bezdan i krajnje teško se izvlači iz nevolja bez nade. Tako je to kroz čitavu povijest, a u današnjem dobu tzv. post-istine smrtonosno iskušenje zove se – engleski naziv zvuči nježnije – artificial intelligence.
Ona, nakljukana milionima podataka, može preko telefona, kompjutera i digitalnih sprava i pomagala izvesti sve što zamislimo i može odgovoriti apsolutno na sva naša pitanja koja utipkamo tastaturom. U stanju je napisati bilo koji stručni tekst savršenije nego čovjek, podražavati bilo koji glas ili zvuk, snimiti film, fotografirati, naslikati ili stvoriti besprijekornu kopiju bilo čega. Ta umjetna tvorevina može umjesto nas upravljati strojevima i ljudima, može špijunirati i lansirati rakete i dronove…
Konačno, cjelokupni tekst ove predstave – napisala je umjetna inteligencija. U zadnjem dijelu izvedbe, glasove, lica i pokrete glumaca preuzela je ta umjetna kreatura i ono što na kraju gledamo zapravo je slika potpuno virtualnog svijeta; zasljepljujućeg, fascinantnog i zastrašujućeg, u kojem već sada živimo, samo što to još ne znamo.
Motivi za ovu predstavu rastegnuti su od Platonove "Republike" i Karla Marxa, preko Karela Čapeka i njegovog komada "R.U.R.", u kojem se prvi put spominje termin robot, do Yanisa Varoufakisa, teorijskih radova o umjetnoj inteligenciji i dokumentarnog filma Wernera Herzoga "Zemlja tišine i tame" – sa idejom da se pokaže mračna vizija vrlog novog svijeta dovedenog do savršenstva. Šestoro sjajnih protagonista – Filip Križan, Ivan Grčić, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Anđela Ramljak i Rok Juričić – glume "slijepce"; filozofe, menadžere i umjetne kopije sebe samih, hraneći ovu predstavu nekom vrstom tragikomičnog kabaretskog nastupa na temu te nove civilizacije koja stiže brzinom svjetlosti.
U pripremi predstave korišteni su i savjeti profesora sa zagrebačkog FER-a, koji kažu da se umjetna inteligencija trenutno nalazi u tzv. četvrtom stadiju, u kojem ju je moguće još koliko-toliko kontrolirati. Kada ona stigne do desetog stadija, njena preokupacija bit će svemir, a ljudi će u odnosu na njezinu nezamislivu moć biti tretirani na razini kućnih ljubimaca.
Ako se to dogodi, s kojom idejom ćemo tada ići u kazalište?
