Jedan od većih izazova za svako kazalište je uprizorenje dramskog ili literarnog djela koje je duboko uronjeno u kolorit neke lokalne sredine, koja je po običaju prožeta životnim grubostima, neobičnim običajima i osebujnim dijalektom. Iz pakla malih mjesta, kako je govorio Peter Brook, koja ubijaju svojom zagušljivošću i čemernom težinom, teško se dovući do univerzalnih problema koji bi se ticali baš svakoga. Te socijalne pustinje bez ljubavi, u kojima treba savladati klimatske neprilike, divlje životinje ili stanovnike susjednog sela – ili umrijeti, na kazališnim daskama zaista treba umjeti opisati tako da neka potpuno drugačija publika osjeti da je i ona pozvana da tu elementarnu borbu na život i smrt doživi kao vlastito pitanje. Dramsko kazalište Gavella s promjenjivim je uspjehom postavljalo na svoju pozornicu tekstove koji su se bavili strahotama provincije (‘Osmi povjerenik’, ‘Sinovi umiru prvi’, ‘Nosi nas rijeka’), pa je slično prošla i najnovija predstava ‘Sjećanje šume’ prema romanu Damira Karakaša i u režiji Tamare Damjanović.
I u ovoj izvedbi se radi o nekoj zabiti, ovaj put na području Like, u kojoj od ranog jutra treba rintati da bi se u sumrak iscijedio kakav tanjur posne juhe, gdje se medvjedi praktički motaju oko kuće i gdje je normalno da se djevojke za udaju dijele na ‘naše’ i ‘one njihove, pravoslavne’ – jer tako je oduvijek bilo. U takvoj atmosferi stasat će glavni junak (Dječak), uz brutalno strogog i neotesanog oca i popustljivu majku i baku te će, u sredini gdje se grubosti u valovima kataklizmički smjenjuju, jedino poželjeti da bude zvijezda u lokalnom nogometnom klubu. Taj san mu se nikada neće ostvariti jer će umrijeti od neke boleštine koju mogu savladati samo oni puno snažniji i manje osjetljivi od njega.
Redateljica ipak nije dopustila da predstava protekne samo u sirotinjskom leleku, psovkama i ženama u crnini, nego je provincijsko sivilo pokušala dignuti na nešto viši nivo priče o nevinoj mladosti u grubu vremenu, o slomljenim idealima i o životu u kojem najjači vjerojatno pobjeđuju, ali oni najbolji tek kroz smrt ostvaruju svoje prave vrijednosti. Predstava je tako ponešto odmaknuta od golog naturalizma; teški poljski radovi, klanje svinja i lokalne razmirice stilizirane su do razine plesa, radnja je naznačena tek u glavnim crtama, dok glazbu na sceni stvaraju sami glumci, djelujući prije kao moderni umjetnici zvuka nego kao tupi seoski muzikanti. To odustajanje od doslovnog prenošenja Karakaševe mučne priče bilo je ponešto šarmantno i zanimljivo, ali redateljski nedovoljno uvjerljivo. Na sceni se tako pojavljuju ustaše, partizani, JNA i narodna vlast, da bi se pokazalo kako selo preživljava sve režime, ili pak njome promiču razni karakteri te izgubljene provincije, ali nam ta uobičajena galerija likova nije govorila puno. Bolje bi bilo da se redateljica odlučila na sve ili ništa: poput Šovagovićevog hrabrog istupa s izvedbom ‘Tesla Anonimus’, u kojoj je toliko puta ispričana priča pretvorena u nadrealni san, tako je i ‘Sjećanje šume’ trebalo tu tešku i čemernu Liku pogledati s neba i umjetničkom fantazijom sve zemaljske probleme poslati u vječnost.
U glumačkom ansamblu u kojem su svi korektno izvršavali svoj dio posla, od Darka Milasa i Tene Nemet Brankov do Enesa Vejzovića, Barbare Nole i Janka Rakoša, najviše se istaknuo glavni protagonist, Filip Križan, koji je lik Dječaka branio rafiniranim stilom i maksimalnom srčanošću. Sve u svemu, ova predstava se pošteno suočila s jednim teškim predloškom kakav je svijet Karakaševih junaka i na tome joj treba odati priznanje, ali nažalost, ona nije puno pomogla ni teatru ni literaturi.
