Život filma "Proslava" Bruna Ankovića (1976.) u produkciji zagrebačke Eclectice odlično je počeo nedavnim premijernim prikazivanjem u natjecateljskoj konkurenciji na jednom od najvažnijih europskih festivala u Karlovim Varima, a domaća premijerna publika čeka ga na Pulskom filmskom festivalu, na dan kad objavljujemo ovo izdanje Novosti. "Pula je važna za nacionalnu i regionalnu vidljivost filma. Ali zbilja ne mogu procijeniti koliko je Pulski festival značajan široj publici u Hrvatskoj", govori Anković s dozom produktivne treme uoči predstavljanja svog filma na platnu pulske Arene. Budući da smo film uspjeli vidjeti, znamo da će na gledatelja obavezno ostaviti snažan dojam – a na koji način i u kojem će smjeru ta ekspresija detonirati i (ne) osvojiti publiku, bit će zanimljivo pratiti.
Film je rađen na temelju nagrađivanog romana "Proslava" Damira Karakaša (OceanMore, 2019.) u kojemu se kroz tri generacijske etape u ličkom zavičaju prati sudbina lika koji je 1941. donio odluku zbog koje se 1945. skriva u šumi povrh vlastite kuće, strepeći s dalekozorom u ruci nad vlastitom obitelji, kad novouspostavljena vlast obilazi selo u potrazi za pripadnicima poražene vojske. Proslava apostrofirana naslovom je krunski događaj, točka preokreta. Odvija se u čast uspostave NDH u nekom ličkom gradiću kad staro i mlado s neskrivenim uzbuđenjem hodočasti na ustašku feštu.
I ako se Karakaševa rudimentarna pripovjedna ekonomija (iz romana "Sjećanje šume" jednako kao i u "Proslavi") odlikuje specifičnom poetskom ljepotom, Ankovićev film ga u tome nastoji vjerno i nježno slijediti. Za poetsku diskretnost karakaševskog tipa (s aromom u tradiciji talijanskog neorealizma) u filmu su, osim redatelja, zaslužni u prvom redu scenaristica Jelena Paljan, a onda i direktor fotografije Aleksandar Pavlović. Glumci su kategorija za sebe i izvrsna je činjenica da je film u natjecateljskoj konkurenciji Pule. Bernard Tomić je fenomenalan u ulozi glavnog lika, ali takvi su bez izuzetka i Klara Fiolić, Nedim Nezirović, Krešo Mikić i Izudin Bajrović, Tanja Smoje, Lars Štern, Jan Doležal i David Tasić Daf.
Kako ste shvatili poantu međunarodne recepcije svog filma?
Međunarodna recepcija se gotovo unisono svodi na jasan dojam wake-up calla, odnosno poziva na budnost, odgovornost i oprez u aktualnoj političkoj zbilji. U filmu su očito prepoznali univerzalnost priče, ali i njezinu transpoziciju u aktualnost napredovanja političke desnice u Europi, kao i svakog oblika političkog ekstremizma.
A domaća kontekstualizacija filma? Nećemo spojlati doživljaj filma ako kažemo da završava dokumentarnim dijelom. Zašto?
Razmišljali smo kako završiti film. Da li ga scenaristički završiti proslavom u igranom smislu, čega u Karakaševom romanu nema, ili doslovno slijediti liniju romana i izostaviti čvrstu točku. Ali film je posve drukčiji medij od literature, tu mora biti nekakve točke, moraš na neki način kontekstualizirati. Odlučili smo se zato za dokumentarizam – da ne spojlam, neću reći kakav, ali smo razmatrali dvije opcije: onaj historijskog ili suvremenog tipa. Odluka o dokumentarističkom kraju filma zapravo se dogodila instinktivno, jer prizori naše suvremenosti korespondiraju s jednim i drugim tipom filmskog dokumentarizma. Lica mladih, vrlo mladih ljudi koji kliču radikalnoj političkoj desnici viđamo gotovo svakodnevno na europskim ulicama. Na nedavnim francuskim izborima, recimo, ta ozarena mlada lica mašu francuskim zastavama, okićena su desničarskom ikonografijom, kliču kao da su Beatlesi na pozornici, a ne radikalna desničarka Marine Le Pen. I što će ti fikcionalizacija kad pred sobom vidiš takve prizore? Recimo, dokumentarni materijal koji vidimo na kraju ovog filma tjera čovjeka na plač. Mene jest. U tom filmskom materijalu ima, naime, jedan detalj koji izaziva čistu jezu. Kad se povorkom mladih ljudi, takorekuć klinaca, probija jedan tip, u neidentificiranoj uniformi. Uniforma je jezovita. Najtužnija je zapravo činjenica da političkim prosvjedima desnice oduvijek dominiraju vrlo mladi ljudi. Na isti način nasjednu na iluziju političke elite, jeftino kupuju lažne nade radikalne desnice. Iz tih lažnih nada proizlaze ovakve proslave o kojima piše Karakaš i o kojima govori ovaj film.
Podsjetimo, "proslave" u manjim mjestima i selima u Hrvatskoj su bile način ustaškog PR-a da mobilizira stanovništvo za vojsku.
I podsjetimo, proslava o kojoj govori Karakašev roman bila je organizirana u predmedijskom vremenu, bez radija ili televizije. Sjedalo se u automobil, uz kamiončić s vojskom – za svaku sigurnost – i odlazilo u turneju po selima. U prvo je vrijeme na te proslave odlazio i Pavelić, uz nekoliko predstavnika ustaške elite.
Koliko god je nama teško shvatiti surovu svakodnevicu 1940-ih, još uvijek nam nije teško osuvremeniti poteze političke elite iz 1941. Tragično je da i danas na gotovo čitavom ovom prostoru politička elita na jednako primitivan način, uz dva sendviča i nešto siće, kupuje svoje glasače
Lažne nade za sirotinju
Ionako je bilo svega nekoliko elitnih predstavnika.
Vrlo malen ih je broj bio u početku, nisu imali ni prave odore. Ali na tim su se proslavama okretali volovi, dijelila se hrana, bilo je muzike i prikladnih političkih govora s optimizmom ideje o budućnosti nove države. Lažne nade za sirotinju naroda, vječito zarobljenog i izgubljenog u začaranom krugu mita da će sve biti bolje ako "vratimo svoju državu". Lažna beskonačna budućnost. Bezvremenska retorika na koju bez prestanka igraju mnoge – ne samo naše – političke elite. "Proslava" je, dakle, film o nacizmu, ali i komunizmu, o stalnoj neimaštini, opetovanim promjenama režima i ratova koji prožimaju našu regiju i obavijaju je mijazmom što zaklanja sve vizije bolje budućnosti. Kao što bi rekao Ivan Jovanović, jedan od najvećih stručnjaka za ratne zločine u regiji, svaki od naroda na Balkanu je u jednom trenutku povijesti "zakrvavio ruke". Svi smo u jednom trenutku bili krvnici, a u drugom žrtve.
Na koji ste način vizualizirali Karakašev roman, kad ste ga prvi put pročitali? Što ste htjeli pokazati?
Nekoliko sam stvari htio pomiriti. Roman omogućava više razina, a medij filma sputava na svega par fokusa. Prvenstveno, htio sam da pokušamo pokazati kako je moguće da mlad čovjek napravi takvu grešku, misleći pri tome da radi najbolju moguću stvar. I misleći pri tome da ide u najbolji mogući svijet. Poput onog refrena pjesme Tomorrow Belongs to Me" iz filma "Cabaret". U Karakaševom romanu mi je divno bilo to kako je kroz obiteljske odnose, relacije ljudi unutar sela i posebno odnose s prirodom ukazao na razloge zbog kojih postaneš onakav kakav postaneš – čovjek, naime, koji radi grešku za čitav svoj život. Recimo, nakon projekcije filma u Karlovim Varima prišla mi je jedna novinarka Grkinja i rekla da je uz ovaj film dokraja shvatila zašto se nikako ne mogu razriješiti transgeneracijske traume sukoba Grka, Turaka i Kurda; zašto se ne mogu riješiti takve baštinjene netrpeljivosti. Jer mitska svijest nema granica. To je prva razina koju sam htio pokazati u filmu.
Bruno Anković (Foto: Sandro Lendler)
Druga je razina pokušaj da ukažem na tu našu nesretnu repeticiju lošeg dijela vlastite povijesti. Ne možemo bez takvoga ponavljanja. Možemo jedino raditi statističke tablice i vidjeti da smo, evo, trenutno u nekom ekonomskom plusu. Ali nema šanse, ljudi, da to dulje potraje – tome nas ta nesretna povijest uči. S druge strane, možda postoji šansa da ipak nešto naučimo iz repetitivne matrice. Velim možda, jer nikad nije kasno. Htio sam, naposljetku, da svijetu pokažemo našu priču kao univerzalnost mjesta i vremena, onoga o čemu valja misliti i razgovarati. Ne može film mijenjati svijet, ali možemo kroz film misliti. O nasilju i motivaciji nasilja važno je razgovarati bez prešućivanja. Bez podmetanja pod tepih, čemu smo na ovim prostorima skloni.
Jeste li razmišljali o mogućoj zloupotrebi filmske poante, kao manipulativnoj interpretaciji (svakog) filma čija se tema dotiče 1941. i 1945. godine u Hrvatskoj?
Nisam o tome razmišljao. Jesam li trebao?
Ne. Pitamo po difoltu, jer smo izloženi verzijama alternativnih historiografija, najmanje dvije alternacije su u javnom optjecaju…
Najmanje dvije historiografske verzije svakog vremena, epohe i događaja. Dvije, tri, četiri, nevažno koliko.
Bilo je komično kad nas je Karakaš doveo prvi put kod svojih roditelja, doma u Liku. Došli smo ih upoznati i upijati taj jezik, a oni su sat i pol pričali najstandardnijim mogućim hrvatskim, dok Karakaš nije rekao: "Daj tata pusti svoj jezik, došli su ljudi iz Zagreba zbog toga"
Ali jeste li, u prijenosu Karakaševe teme u konkretnost filmskog jezika, imali nekih dvojbi?
Jedinu opasnost koju imaš kao autor koji radi film na temelju ovoga romana, koji je i na razini teksta i na razini umjetničke poante precizan i jasan, jest da se film ne shvati krivo u odnosu na roman. O tome sam razmišljao, da. O opasnosti da se film ne shvati ni kao relativizacija, niti kao patronizacija. O tome sam vodio računa čitavo vrijeme. Netko mi je čak na setu rekao u stilu: daj, zašto toliko distanciraš glavni lik, neće ti ga nitko zavoljeti. A u tome je poanta – distanca je važna. Glavni lik Mijo je u fokusu non-stop. Stalno ga gledaš. Negdje ga voliš, negdje ne, ali ga zapravo nigdje ne osuđuješ. E, o tome se radi.
Čizme i topli obrok
Egzistencijalna bijeda bila je ključna motivacija za ulazak u vojsku, partizansku ili ustašku, kakva je već bila situacija na terenu određenog sela. O etnografiji takvih detalja jako ste vodili računa, čitava ekipa je dugo boravila na autentičnoj lokaciji, učili ste domaću povijest svakodnevice 1940-ih: čizme su bile taj razlog zbog kojega je…
Tako je, čizme. Topli obrok. Tko ti to da, njegov si, jer si ionako gol i bos u svom ličkom selu 1941. To odvede gladnog mladića poput Karakaševog Mije na krivu stranu povijesti. Ali, oni poluobrazovani, poput Karakaševog Rude, studenta s čizmama – e, oni su ideolozi. Rude je onaj koji shvaća moć nove elite, uz pomoć koje se može probiti. Naš junak ga gleda – ide mu malo na živce onako pompozan. A opet, tu su te čizme, čovječe! I pitao sam ljude stoput je li moguće, čitava tragedija zbog para čizama... Iako je poznato da su ljudi bosonogi kilometrima hodali do tih proslava. Ne bi Rude ni slučajno šumom tako dugo hodao u čizmama, sačuvao bi ih za paradu. U filmu nismo, naravno, mogli sve prikazati. I koliko god je nama teško shvatiti, a nemoguće osuvremeniti motive surove povijesti svakodnevice 1940-ih, još uvijek nam nije teško osuvremeniti poteze političke elite iz 1941. Tragično je da i danas na gotovo čitavom postjugoslavenskom prostoru aktualna politička elita na jednako primitivan način, uz dva sendviča i nešto siće, kupuje svoje glasače. U tom se registru stvari ne mijenjaju, a oružjem se svako malo zvecka i na rat prijeti, što u Bosni, što na Kosovu.
Osim prekrasne ličke prirode što u Karakaševim romanima, ali i u ovom filmu , zahvaljujući snimateljskom radu Aleksandra Pavlovića, predstavlja ravnopravan dio dramske dinamike, važan je i jezik. Koristite se specifičnom inačicom Karakaševog sela.
Ideja jezika kao ključnog okidača za različite perspektive glume bila mi je, uz etnografiju autentičnog terena, redateljski jako važna. Kao što kaže Karakaš, svako selo u Lici govori drugačije. Naravno, odlučili smo se za Karakašev autentični prostor jezika čija je inačica strahovito zanimljiva jer, čini mi se, funkcionira kao simbol čitave regije. Ne samo hrvatske, nego šire regije, zato što obuhvaća ikavicu, ijekavicu, čakavicu, kajkavicu, štokavicu: ima nešto tako lijepo i nježno u tom jeziku. Tako mi se činilo kad smo snimali, a jednako mislim i sad kad film gledam. Tim jezikom danas govori svega par stotina govornika – možda sam puno i rekao. Bilo je komično kad nas je Karakaš doveo prvi put kod svojih roditelja, doma u Liku. Došli smo ih upoznati, slušati i upijati taj jezik, a oni su sat i pol pričali najstandardnijim mogućim hrvatskim jezikom – jer ipak su stigli "fini ljudi iz grada" – dok Karakaš nije rekao pred svima: "Daj tata pusti svoj jezik, došli su ljudi iz Zagreba zbog toga."
Publika vas ne zna kao filmskog autora; "Proslava" je vaš prvi dugometražni igrani film. Ipak, znamo vas "posredno" kao autora zbilja ogromnog broja reklama. Snimanje reklama se obično smatra niže rangiranim poslom, a vi ste snimali puno i posvuda u Europi.
Obično se tako misli ali ja nemam taj dojam, tako ne razmišljam. Volim raditi reklame. Volim pričati priču, a reklame su moj medij za to. Pokušavam raditi narativni tip reklame i to mi uvijek ne uspije, ali ipak pokušavam. Kao i u svakom poslu, važno ti je da radiš u struci i da radiš u kontinuitetu. Pa kad tako radiš, suvremen si u pravom, a ne jedino u tehnološkom smislu riječi. Naprosto ne ostariš i ne dogodi ti se da, poput nekih mojih kolega, nažalost ne snimiš ni kadra godinama. Često se dogodi i dobar scenarij pa imaš priliku snimiti društveno angažiranu reklamu koja naprosto dođe do ljudi. Imaš mogućnost djelovati u minuti, u mediju koji je strahovito prisutan. Osim toga, kroz reklame sam naučio raditi s glumcima.
Drugi film?
Tri su scenarija otvorena: drama, povijesni sportski film i komedija. Nekako mi se čini da ćemo komediju raditi prvu. Volim raditi komične reklame i komediju kao žanr, mislim da je zanatski puno zahtjevnija od drame. Treba izlaziti iz zone komfora, pa kako bude.
