U nizu nagrada koje ste dobili proteklih godina sada je i ona koja nosi ime Meše Selimovića. Kako doživljavate to priznanje s obzirom na to da ona pokriva romanesknu produkciju regije i da ste je dobili za svoje dosad najintimnije djelo?
Iako sam dobio dosta književnih nagrada, nedavno i uglednu talijansku Premio ITAS, ova mi je jedna od najvažnijih. Meša Selimović mi je bio formativno važan pisac, njegovi savjeti bitni su i za pisanje "Okretišta", jer tko zna bolje pisati o traumama od njega. Naravno, čim je objavljeno da sam dobio nagradu uz koju se spominju i Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, krenule su i uvrede. Ali što da se radi, gdje god se okreneš, primitivizam, kretenizam, lopovluk, a narodu se u očima i dalje vidi svaka nepročitana knjiga.
Nagrađeno "Okretište" pisali ste oporavljajući se od ozbiljne psihofizičke traume, a u jednom razgovoru rekli ste da mu je dominanta nemogućnost da se u slučaju napada koji ste preživjeli bilo što napravi. Je li vam rad na "Okretištu" donio olakšanje?
Proveo sam dosta dana u šok-sobi bolnice Rebro, a ostao sam i bez jednog vitalnog organa. Što se tiče olakšanja zbog rada na ovom romanu, uvijek mi je bila odbojna ta priča o književnosti kao terapiji, ali ja ne znam kako bih sve ovo prebrodio da nije bilo književnosti. A ono što sam htio jest da književnim tekstom preuzmem kontrolu nad samim događajem. Isto tako, poznato je da raspodjela nesreća, kao i darova na ovome našem svijetu nije ni poštena ni pravedna, ali postoji i neki viši oblik koji će jednom riješiti stvari, barem je pisac Joseph Conrad u to vjerovao kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu.
Dino Mustafić planira "Okretište" postaviti u splitskom HNK-u, a Bruno Anković ekranizirati "Proslavu". S obzirom na to da ste u svom pisanju beskompromisni, donose li ti prijevodi u druge umjetničke oblike i neke kompromise? Koliko ste zadovoljni s adaptacijama vaših djela?
Zadovoljan sam dosadašnjim adaptacijama. Često me pozovu da pomognem, najviše oko jezika. No ja volim na sve adaptacije gledati kao na zasebna djela, što i jesu. Jedno je knjiga, a drugo je predstava ili film po knjizi. Kad smo već kod pisanja, zanimljiva je anegdota kada su Miodraga Bulatovića pitali kakav mu je jedan jako popularan pisac na prostoru bivše Jugoslavije, rekao je "kad otvoriš ormar i vidiš etiketu gdje piše sto posto pamuk, to je Ivo Andrić, kad vidiš košulju na kojoj je sto posto sintetika to je taj pisac". Ovdje mi je Bule nabacio loptu za volej, pa za sebe mogu reći: kad vidite da na etiketi košulje piše čista lička vuna, da se malo našalim, to je moja književnost.
