S kojim emocijama ste primili regionalnu nagradu Meša Selimović za roman "Sinovi, kćeri" i kako je protekla dodjela u Tuzli?
Prošlogodišnja dodjela nagrade nije održana zbog pandemije i svi koji već dugi niz godina sudjeluju u organizaciji, na čelu s piscem i gradonačelnikom Tuzle, Jasminom Imamovićem, bili su sretni kao i mi kada smo ponovo počeli održavati promocije, festivale, tribine. U Tuzlu sam došla pravo iz Umaga gdje sam sudjelovala na Forumu Tomizza čija je ovogodišnja tema bila Solidarité, tako da mi se činilo kako tih dana živim u nekom bolje krojenom svijetu u kojem solidarnost, književnost, razumijevanje nisu pojmovi ispražnjeni od sadržaja. Baš sam bila sretna, i još ću biti.
Što angažirano pisanje iziskuje od autora?
Vjerojatno isto što i angažiran život, svijest da smo dio društva u kojem živimo, da možemo birati hoćemo li živjeti u skladu s njegovim vrijednostima ili naspram njih, pokušavajući širiti prostor slobode. Jednostavno, ako se solidarizirate s bilo kojom manjinskom skupinom, pristajete na to da preuzmete dio tereta onih ideja za koje se zalažete, dio manjinske isključenosti, pristajete ući u konflikt s najbližom okolinom, što je i najteže, a onda i s ostatkom društva. To je ponekad bolno, ali uvijek osnažujuće jer spoznate koliku snagu ima autentičnost.
Je li ovo najveće regionalno književno priznanje koje ste dosad primili za svoj rad i što ono za vas znači?
Meša Selimović je zapravo jedina regionalna nagrada i samim time ona ima višestruki značaj. S jedne strane, konkurencija je veća nego kod književnih nagrada pojedinačnih država i s obzirom na to da ima selektore iz svih zemalja s prostora bivše Jugoslavije tu su zaista najbolje knjige iz regije. Samim time osjećate i veliku čast kada vaš roman u takvoj konkurenciji bude proglašen najboljim. S druge strane, ta mi nagrada znači jer inzistira na tome da se međusobno razumijemo, na našim sličnostima, a zanemaruje te male razlike koje imamo u jeziku.
Tek ste četvrta žena koja je u povijesti nagrade Meša Selimović dobila ovu nagradu. Što to govori o politikama nagrađivanja u književnom polju?
Koje god finale pogledate, vidjet ćete da je u prosjeku tek četvrtina nominiranih autorica. Autorice su itekako prisutne na sceni, međutim tijekom godina pisanja i djelovanja stekla sam ovakav dojam: kada se kolege autori jednom etabliraju na književnoj sceni, njihov status postaje neosporan pa makar objavljivali rijetko ili kvalitativno slabije. Usto, često koriste tu akumuliranu društvenu moć ne bi li protežirali kolege i prijatelje. S druge strane, autorice se sa svakom knjigom moraju iznova dokazivati, a osobno ne znam niti jednu kolegicu s naše scene, pa čak i kad se radi o svjetski poznatim autoricama poput Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić ili pokojne Daše Drndić, a da su imale takav utjecaj u medijima, izdavaštvu ili utjecaj u književnim nagradama kakav imaju pojedine kolege. I sve mi smo toga svjesne, kao i činjenice da se stvari pomalo mijenjaju, ali daleko smo od idealnog. O tome treba razgovarati.
