Treća pjesnička knjiga Ivane Bodrožić, pet godina nakon ‘Prijelaza za divlje životinje’ i dvanaest po zamijećenom, dvostruko nagrađenom prvijencu ‘Prvi korak u tamu’, donosi dvadeset i devet pjesama pod istovremeno pogođenim i ne baš najsretnije odabranim naslovom. Standard Dukea Ellingtona iz 1935., naime, dobro reprezentira dominantni ton knjige te precizno upućuje na njena nosiva značenjska čvorišta dok, s druge strane, ukazuje na sve opasnosti poigravanja općim mjestima, citatnom istrošenošću i referencijalnim balastom koji evergreen nužno nosi. Neka inovativna instrumentalizacija očekivanog registra, prijeko potrebna kako bi se odmaklo od tradicijom i upotrebom nataložene patetične patine, nažalost većim dijelom izostaje.
Muzički se motivi (mahom je u pitanju jazz; Coltraine, Billie Holiday, Charlie Parker, T. Monk, ali i gospel ((Swing Low, Sweet Chariot)) te tradicionalni američki folk (A Man of Constant Sorrow)), uglavnom u naslovima pjesama, citatno provlače kroz čitav rukopis. Ti se naslovi različito pozicioniraju naspram pridruženih im sastavaka. Mjestimice, kao u ‘Round Midnight’, meka se Monkova melodija iz kakvog zadimljenog njujorškog podruma premeće u bolnu, zlokobnu sliku opipljivog, kostima punjenog blata pod našim ovdašnjim nogama; ponekad, kao u ‘A Man of Constant Sorrow’ ta je, moguće ironijski uokvirena, relacija ponešto previše doslovna. Vjerojatno najbolje funkcionira ona u drugoj po redu pjesmi – jednoj od najuspjelijih u knjizi – koja kroz jednostavnu, proširenu metaforu kontrapunktira i na kraju u jedno sliva priču o propasti civilizacije Uskršnjih otoka i suvremenog ljubavnog odnosa, zatvarajući poentom o nastupanju vremena kulta ‘čovjeka ptice’ čvrst krug s naslovnom posvetom jednom od najvećih jazz saksofonista svih vremena, Charlieju Parkeru Birdu. Protagonisti se, svjesno pomalo naivno, svim tim jazzom suprotstavljaju brutalnosti, vulgarnosti i besmislu svijeta s kojim su suočeni, onako kako se Amerikanci u filmu ‘Mars napada’ protiv neprijateljski raspoloženih vanzemaljaca bore šlagerom Slima Whitmana. U žanrovskoj SF parodiji ova je odbrana uspješna, dok protagonistica unaprijed prihvaća vlastite slabe izglede; jazz kao onaj koji se sakrio, koji je tako krhak. Izbor utočišta, opet, pojedine sastavke tjera preko ruba patetike: pod prozorom naše hotelske sobe / pred kojim urlaju agresivni muškarci, / gone svoje čelične zvijeri, / psuju i pljuju, / a mi drhtimo pod jednom plahtom, / toliko tankom / da nas boli svaki zvuk, zlokobni glasni smijeh, / pravimo se hrabri s Coltraineom u ušima,…
Kao i u dosadašnjim knjigama, Bodrožić se ne libi ogoliti, izložiti svojim strahovima, pjesmu postaviti kao vivisekcijski stol. Najbolje od ovih dužih, strofički ispisanih pjesama u kojima se točke koriste štedljivo (ponekad samo na kraju pjesme), a zarezi i povremeni verzali na mjestu naglašenoga udara ili nove tematske jedinice grade ritam – za pretpostaviti je, organiziran oko ideje podražavanja razvedene jazz fraze – one su u kojima se sa svakodnevicom nerazdruživo isprepliću traumatska čvorišta generacije; motiv pamćenja, borba sa zaboravom, orkestriranim i onim drugim, na kraju krajeva jednako učinkovitim. Kao, na primjer, u pjesmi ‘Cipele’, koja otvara zbirku, gdje ljubavni par pokušava locirati vojvođanski logor Begejci. Uvjeti mogućnosti ljubavi i propitivanje njezinog emancipatornog potencijala u nikada dovršenome poraću čine njen prošivni bod, bez da se nameće jednoznačan odgovor. Većina sastavaka, ipak, ostaje podrealiziranoga potencijala, u nekoj vrsti prije svega jezično nedovoljno dorađenoga nacrta, pjesničkoj skici.
Autorica se direktno i bez zadrške hvata s čitavim nizom mučnih, opipljivo teških tema; nekih vrlo osobnih, a nekih od onih koje se tiču svih, ili barem velike većine nas. Ova će knjiga pronaći svoje čitatelje, do njih na svoj način zasigurno doprijeti, i to je lijepo. S aspekta pjesničke izvedbe i ukupnoga estetskog dojma – s iznimkom onih nekoliko već spomenutih pjesama – Bodrožić u ovoj zbirci ne demonstrira stihovnu vitalnost svojstvenu generacijski bliskim kolegama poput Ane Brnardić, Ivana Šamije ili Martine Vidaić. Teme i motivi, ma koliko upečatljivi bili, sami po sebi ipak ne čine pjesmu.
