Novosti

Kultura

Književna kritika: Sav taj jazz

Ivana Bodrožić, ‘In A Sentimental Mood’ (Sandorf, Zagreb, 2017): Uvjeti mogućnosti ljubavi i propitivanje njezinog emancipatornog potencijala u nikada dovršenome poraću čine njen prošivni bod zbirke, bez da se nameće jednoznačan odgovor

Pfqhbmrk5ynga48tv5q464uixzz

Većina sastavaka ostaje podrealiziranoga potencijala

Treća pjesnička knjiga Ivane Bodrožić, pet godina nakon ‘Prijelaza za divlje životinje’ i dvanaest po zamijećenom, dvostruko nagrađenom prvijencu ‘Prvi korak u tamu’, donosi dvadeset i devet pjesama pod istovremeno pogođenim i ne baš najsretnije odabranim naslovom. Standard Dukea Ellingtona iz 1935., naime, dobro reprezentira dominantni ton knjige te precizno upućuje na njena nosiva značenjska čvorišta dok, s druge strane, ukazuje na sve opasnosti poigravanja općim mjestima, citatnom istrošenošću i referencijalnim balastom koji evergreen nužno nosi. Neka inovativna instrumentalizacija očekivanog registra, prijeko potrebna kako bi se odmaklo od tradicijom i upotrebom nataložene patetične patine, nažalost većim dijelom izostaje.

Muzički se motivi (mahom je u pitanju jazz; Coltraine, Billie Holiday, Charlie Parker, T. Monk, ali i gospel ((Swing Low, Sweet Chariot)) te tradicionalni američki folk (A Man of Constant Sorrow)), uglavnom u naslovima pjesama, citatno provlače kroz čitav rukopis. Ti se naslovi različito pozicioniraju naspram pridruženih im sastavaka. Mjestimice, kao u ‘Round Midnight’, meka se Monkova melodija iz kakvog zadimljenog njujorškog podruma premeće u bolnu, zlokobnu sliku opipljivog, kostima punjenog blata pod našim ovdašnjim nogama; ponekad, kao u ‘A Man of Constant Sorrow’ ta je, moguće ironijski uokvirena, relacija ponešto previše doslovna. Vjerojatno najbolje funkcionira ona u drugoj po redu pjesmi – jednoj od najuspjelijih u knjizi – koja kroz jednostavnu, proširenu metaforu kontrapunktira i na kraju u jedno sliva priču o propasti civilizacije Uskršnjih otoka i suvremenog ljubavnog odnosa, zatvarajući poentom o nastupanju vremena kulta ‘čovjeka ptice’ čvrst krug s naslovnom posvetom jednom od najvećih jazz saksofonista svih vremena, Charlieju Parkeru Birdu. Protagonisti se, svjesno pomalo naivno, svim tim jazzom suprotstavljaju brutalnosti, vulgarnosti i besmislu svijeta s kojim su suočeni, onako kako se Amerikanci u filmu ‘Mars napada’ protiv neprijateljski raspoloženih vanzemaljaca bore šlagerom Slima Whitmana. U žanrovskoj SF parodiji ova je odbrana uspješna, dok protagonistica unaprijed prihvaća vlastite slabe izglede; jazz kao onaj koji se sakrio, koji je tako krhak. Izbor utočišta, opet, pojedine sastavke tjera preko ruba patetike: pod prozorom naše hotelske sobe / pred kojim urlaju agresivni muškarci, / gone svoje čelične zvijeri, / psuju i pljuju, / a mi drhtimo pod jednom plahtom, / toliko tankom / da nas boli svaki zvuk, zlokobni glasni smijeh, / pravimo se hrabri s Coltraineom u ušima,…

Kao i u dosadašnjim knjigama, Bodrožić se ne libi ogoliti, izložiti svojim strahovima, pjesmu postaviti kao vivisekcijski stol. Najbolje od ovih dužih, strofički ispisanih pjesama u kojima se točke koriste štedljivo (ponekad samo na kraju pjesme), a zarezi i povremeni verzali na mjestu naglašenoga udara ili nove tematske jedinice grade ritam – za pretpostaviti je, organiziran oko ideje podražavanja razvedene jazz fraze – one su u kojima se sa svakodnevicom nerazdruživo isprepliću traumatska čvorišta generacije; motiv pamćenja, borba sa zaboravom, orkestriranim i onim drugim, na kraju krajeva jednako učinkovitim. Kao, na primjer, u pjesmi ‘Cipele’, koja otvara zbirku, gdje ljubavni par pokušava locirati vojvođanski logor Begejci. Uvjeti mogućnosti ljubavi i propitivanje njezinog emancipatornog potencijala u nikada dovršenome poraću čine njen prošivni bod, bez da se nameće jednoznačan odgovor. Većina sastavaka, ipak, ostaje podrealiziranoga potencijala, u nekoj vrsti prije svega jezično nedovoljno dorađenoga nacrta, pjesničkoj skici.

Autorica se direktno i bez zadrške hvata s čitavim nizom mučnih, opipljivo teških tema; nekih vrlo osobnih, a nekih od onih koje se tiču svih, ili barem velike većine nas. Ova će knjiga pronaći svoje čitatelje, do njih na svoj način zasigurno doprijeti, i to je lijepo. S aspekta pjesničke izvedbe i ukupnoga estetskog dojma – s iznimkom onih nekoliko već spomenutih pjesama – Bodrožić u ovoj zbirci ne demonstrira stihovnu vitalnost svojstvenu generacijski bliskim kolegama poput Ane Brnardić, Ivana Šamije ili Martine Vidaić. Teme i motivi, ma koliko upečatljivi bili, sami po sebi ipak ne čine pjesmu.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više