U svom trećem romanu "Sinovi, kćeri" objavljenom prošle godine za izdavačku kuću Hermes Ivana Bodrožić glavni je akcent posvetila temama "zaključanosti" u tijelima, rodnim i spolnim identitetima, bračnim zajednicama. To društveno angažirano djelo našlo se i u polufinalu književne nagrade Tportala za najbolji roman objavljen 2020. O njegovu nastanku i drugim temama vezanim uz njezin spisateljski rad razgovarali smo s autoricom.
Ako želimo razmjenu i dijalog s drugim, moramo ga/nju pokušati razumjeti iz njihove perspektive. Zato sam u romanu "Sinovi, kćeri" svima htjela dati glas. Jer, koliko god oštećen bio/bila, smatram da svatko ima pravo na svoju priču, iz mjesta svoje boli
U književnost ste ušli još 2005., kada ste za debitantsku knjigu poezije "Prvi korak u tamu" dobili nagradu Goran za mlade pjesnike. Od tada pa sve do danas djelujete kao samostalna umjetnica i živite isključivo od pisanja i različitih poslova usko vezanih uz pisanje. Čemu su vas naučile godine profesionalnog književnog rada?
Naučile su me suživotu s tjeskobom vezanom uz egzistencijalne prilike, strpljivom objašnjavanju znatiželjnicima; kako to mislite, pišete, i od čega zapravo živite, a naučile su me i da je važno ustrajati u onome u što vjerujem. Status samostalne umjetnice ponekad izmiče tepih pod nogama, ali i daje slobodu odgovaranja samoj sebi, luksuz raspolaganja vlastitim vremenom, vlastitim stavovima, idejama, naravno, sve uz odgovornost za navedeno. Budući da se od pisanja ne može zaista živjeti – mislim na materijalne uvjete – potrebno je imati druge poslove kako bi se "kupilo" vrijeme za bavljenje književnošću. Jer nije to sjedenje pred laptopom, najskuplje vrijeme jest vrijeme promišljanja, prebiranja, prisjećanja, usklađivanja sa samom sobom. Najteže mi pada ta povremena rastrganost između jurenja da osiguram egzistenciju i potrebe da se bavim pisanjem u sebi, tiho, kontemplativno i dugo.
Vjerujem u neodustajanje
U posljednje vrijeme intenziviraju se prijevodi vaših knjiga na strane jezike. Roman "Rupa" nedavno je preveden i objavljen u SAD-u pod nazivom "We Trade Our Night for Someone Else's Day", uskoro će za istu kuću u prijevodu na engleski biti objavljena i knjiga "Sinovi, kćeri", a knjiga poezije "In a Sentimental Mood" izašla je nedavno u engleskom prijevodu u izdanju kuće Sandorf Passage. Što je sve bilo potrebno da zaredaju ti uspjesi?
Pretpostavljam više faktora: ustrajnost u radu neovisno o tome što se događa oko mene, posvećenost pisanju, protok vremena koji pokazuje da mislim ozbiljno i da neću odustati, a onda i malo sreće da knjige dođu u ruke onih koji objavljuju. Za navedene prijevode zaslužni su moji agenti, urednica i urednik, Diana Matulić i Ivan Sršen koji ulažu puno truda u promociju domaće književnost. Sve te karike su neophodne, ali da podvučem: ono u što najčvršće vjerujem jest neodustajanje i pisanje koje proizlazi iz neodgodive potrebe da nešto objasniš sebi i svijetu, čak i kada te napadaju ili ignoriraju. Roman "Rupa" trenutno je u nekoliko izbora u Americi za internacionalne trilere, a prije par godina po izlasku mnogi su ga napadali ili prešućivali, Slobodna Dalmacija je tada objavila tekst koji se zvao "Bijeda Ivane Bodrožić". Tekst je bio ponižavajući, uvredljiv, moje pisanje nakaradno i netalentirano, kao i šutnja mnogih kolega, ali evo, trebalo je pričekati koju godinu.
Nadu treba vidjeti u čitatelju, tamo sam je ja željela postaviti. Kada završi s čitanjem, da se kraj priče za svakoga ponaosob odmota u njemu/njoj
Roman "Sinovi, kćeri" odlučili ste izdati za potpuno novu izdavačku kuću Hermes. U kojoj mjeri ste takvom odlukom riskirali?
U mjeri u kojoj sam, po objavljivanju romana, morala sugovorniku/ci ponoviti dva puta ime svog izdavača. Što se tiče ostalog, ne mislim da sam riskirala, moja urednica i agentica Diana Matulić već niz godina djeluje na izdavačkoj sceni, a ja je poznajem kao sposobnu i predanu. Usto, imala sam punu pažnju i prostor za ostvarivanje svojih ideja, što ne vjerujem da bi bio slučaj u tolikoj mjeri kod drugih izdavača.
Posrijedi je roman u kojemu prikazujete medicinsku dijagnozu "zaključanosti" kroz koju autentično razrađujete živote troje ljudi: djevojke, mladog trans muškarca i djevojčine majke. Svi oni simbolički dijele slično iskustvo zaključanosti u vlastitim tijelima, partnerskim odnosima, bračnim zajednicama, širem društvenom tkivu... Odakle je došla ideja da baš iz takvog motiva krenete razvijati rukopis?
Ideja za roman nastala je kada sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih, uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je ona mladića Doriana zaključanog u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima prisiljen je boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životu ispunjenom zabranama predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time, već u začetku, oštećena.
Svi vaši romani primjeri su angažirane fikcijske proze u kojoj ne zaobilazite političko-društveni kontekst, no sasvim je sigurno da je opresija patrijarhalno-konzervativnog društva najsnažnije prisutna u "Sinovima, kćerima". Jedna od nosivih tema ove knjige jest i discipliniranje tijela u kontekstu sustava.
Od početka života uvjetovani smo našim jedinim istinskim domom, našim tijelom. Svako promišljanje, djelovanje, zauzimanje stava, pa i izuzimanje iz tjelesnosti proizlazi iz granica naših tijela. Kroz povijest su uvijek društva, religije, ideologije pretendirali na naša tijela; opresijom, oslobođenjem, kaznom, uvođenjem zakona kako bi ograničili ili osmislili postojanje čovjeka u prostoru. Iako se taj odnos prema tijelu mijenjao, i danas je preoznačen patrijarhatom. Tijelo je i dalje područje ideološke borbe, a u društvima kao što su naša, posebno su pogođena nenormativna tijela, nesvodiva na poznati, podčinjeni obrazac. Mene je zanimao prostor slobode izvan tog koncepta, zato je možda, paradoksalno, Lucija koja je nepokretna i koja tijelo ne osjeća, najslobodnija od svih.
Iako je roman "Sinovi, kćeri" ispripovijedan iz gledišta triju protagonista, dominantnim se čini onaj djevojke Lucije kojim i započinje. Njezin unutarnji svijet zadaje koordinate cijeloj priči, najopsežniji je, ali i prikaz njezine traume izveden je najautentičnije. Zašto ste posegnuli za takvom strukturom, što vam je bila misao vodilja?
Možda mi je Lucijina perspektiva, baš tragom te metafore nepokretnosti, kada sam u životu htjela reagirati a nisam, bila najbliža. Mada, sve su te priče prošle kroz isto mjesto u meni i sve ih osjećam dijelom sebe. Ono što nas u životu najčešće koči i sputava da bismo razumjeli druge i izgradili zdrave odnose uz puno poštovanje jest to što druge pokušavamo razumjeti iz vlastite perspektive. I to je mjesto fatalne pogreške. Ako želimo razmjenu i dijalog s drugim, moramo ga/nju pokušati razumjeti iz njihove perspektive. Zato sam svima htjela dati glas. Jer, koliko god oštećen bio/bila, smatram da svatko ima pravo na svoju priču, iz mjesta svoje boli.
Knjiga "Sinovi, kćeri" dizajnirana je s dugačkom crnom trakom na kojoj je ispisana isprika svima onima na kojima je sustavno vršeno nasilje, u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije. Zašto ste se odlučili na takav dizajnersko-simbolički eksperiment?
Isprika koju spominjete upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana to se prvenstveno odnosi na manjine koje patrijarhalni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, poništava, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulini tip propisan od strane nasilnog i kratkovidnog patrijarhata. U ovom romanu je puno patnje i činilo mi se neumjesnim da se bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, uputim ispriku. Barem za one trenutke u kojima ja nisam čula, vidjela ili htjela znati, a sigurno ih je bilo.
Radnja i odnosi većine likova obilježeni su osobnim tragedijama, nemoći, trpljenjem, transgeneracijskim nasiljem i traumama, društvenom nepravdom. Gdje u ovom romanu treba vidjeti uporišta nade i novih perspektiva?
Nadu treba vidjeti u čitatelju, tamo sam je ja željela postaviti. Kada završi s čitanjem, da se kraj priče za svakoga ponaosob odmota u njemu/njoj. Da zaključanost i zakočenost likova, tragedija koja proizlazi iz njihovih odabira, bude poticaj za čitatelja da u svom životu i svojoj okolini odabere drugačije, da za sebe i svoje bližnje odabere otvorenost i slobodu. U taj učinak književnosti polažem svu nadu.
Razumijevanje i solidarnost
Reprezentacije transrodnosti u suvremenoj regionalnoj književnosti do sada se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Je li vas mučila odgovornost u obradi tako specifične teme?
Naravno, najviše me je mučila u smislu odgovornosti prema iskustvu koje nije moje. Međutim, u književnosti je to često, jer da nije, imali biste zauvijek pravo na samo jedan lik. Ali kada uronite u sebe i shvatite da se odbačenost, prezrenost, ugroženost ispod kože osjećaju isto, uz otvorenost i trud vjerujem da imamo kapacitet pisati i iz drugih pozicija. Upravo u tom stavu leži suština međusobnog razumijevanja i solidarnosti.
Odnedavno u sklopu CeKaPe-a, ali i Programa digitalne prilagodbe vodite radionice kreativnog pisanja. Kakvo iskustvo vam donosi taj segment rada? O čemu pišu mladi autori i autorice, što ih, formalno i tematski, najviše zanima?
Kada bih si mogla priuštiti, uz pisanje bavila bih se najviše radionicama kreativnog pisanja. Zapravo, to najčešće nisu sasvim mladi ljudi, to su uglavnom ljudi koji se u nekim svojim zrelim godinama vraćaju ljubavi za koju nikada nisu imali vremena. Spoj te probuđene kreativnosti, životnih iskustava koja zadobivaju svoju fikciju, otkrivanje slobode drugima u pisanju, mene silno obogaćuje i stalno me nečemu uči. Kao i većinu autora, polaznike zanimaju mjesta njihovih osobnih fraktura, ali divno je biti u blizini tih otkrića i nekome pomoći da ispriča priču. To me baš raduje.
