Tijekom Goranovog proljeća imali smo priliku čuti mnoge inozemne goste, među njima i Karen McCarthy Woolf. Njen izbor poezije također je objavljen na hrvatskom i engleskom jeziku u sklopu festivala. Rođena u Londonu, po roditeljima Engleskinja i Jamajčanka, McCarthy Woolf autorica je tri zbirke poezije i romana "Top Doll" (Dialogue, 2024.). Radove su joj izlagali u londonskoj podzemnoj željeznici i bacali iz helikoptera iznad Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva. Karen McCarthy Woolf u svom radu, kako pjesničkom tako i znanstvenom, bavi se odnosom ekologije i književnosti te migracijama. O svemu tome, stablima i našim potragama, dijalogu emocija koji se uspostavlja pisanjem i čitanjem, poeziji kao pitanju i odgovoru, razgovarali smo s njom.

Krenimo možda od neočekivanog mjesta – drveća. Izbor poezije objavljen u povodu Goranova proljeća nosi naslov "O drveću i drugi fragmenti". U jednoj pjesmi pišete kako je drvo složeno biće. Razmišljamo li dovoljno o tome koliko možemo naučiti od stabala?

Priroda je važna tema u mom radu. Bilo je mnogo istraživanja koja pokazuju da ljudi bolje funkcioniraju kada imaju pristup zelenim i plavim površinama. Nedavno sam živjela u blizini drevne šume u Londonu i običavala sam hodati kroz nju kako bih uhvatila vlak za grad. Uvijek bih otišla pozdraviti najstariji hrast i uvijek sam se nakon toga osjećala uzdignuto. Drveće živi duže od nas i sada znamo da ima vlastite komunikacijske sustave povezane s gljivama/micelijima. Ove sam pjesme počela pisati po narudžbi i izvela sam ih s producentom elektroničke glazbe Milesom Sagniom koji je skladao zvučnu pozadinu za njih. Uključivao je uzorke zvukova koje stabla proizvode kad su žedna. U tome je stvar: samo zato što ne možemo razumjeti komunikacijske sustave neljudskih oblika života, to ne znači da oni ne postoje. Ljudi su bili vrlo arogantni glede naše uloge unutar mreže života, na našu štetu.

Zašto je važno čitati poeziju, ali i zagrliti drvo, kad god možemo?

Poezija povezuje um sa srcem. U idealnom smislu je to točka u kojoj jezik ima potencijal da postane glazba. Čitanje poezije je iskustvo urona, ima sposobnost promijeniti način na koji osjećamo i razmišljamo. Ponekad pjesme doista mogu uzdignuti duh – grljenje stabla ili čak samo sjedenje u njegovoj sjeni vrućeg ljetnog dana također to može učiniti. Postoji rečenica iz W. H. Audenove pjesme "Bukolike": "Kultura nije ništa bolja od svojih šuma", to je ta suština. U svojoj pjesmi govorim o drveću u Mozambiku i Jamajci, pod kojim se okupljaju cijeli razredi školaraca i čitava sela. Drveće je utočište ljudima, kao i životinjama.

 

Utjeha prirode

Jedna od preokupacija vašeg rada, točnije tema vašeg doktorata je poezija koja govori o ekologiji. Na koji je način poezija danas i glas promjene? Može li i treba li biti?

Uvijek sam se okretala prirodi za utjehu i osjećam se opuštenije i radosnije kada sam u njoj. U trenucima kada sam prolazila kroz traumatična iskustva, osjećala sam se bolje kad sam bila na, u ili blizu vode. Ali, kao što je rekao pjesnik Julian Spahr, ne možemo napisati pticu a da ne uključimo buldožer na kojem sjedi. Sljedeće veliko izumiranje koje dolazi je katastrofalno i ne možemo ga ignorirati. Ovo je stvarnost, i opasnosti klimatske krize i genocid nad više vrsta. Kad sam bila Fulbrightov postdoktorand na Institutu za ljudska prava Promise pri UCLA-u, ta je organizacija bila vrlo aktivna u kampanji za donošenje zakona protiv ekocida prema međunarodnom kaznenom pravu. Preporuke nisu dovoljne, korporacije su prečesto nepopustljive u trci za profitom. Poezija ima kapacitet da se pozabavi ovim problemom kroz područja mašte kao i kroz materijalne činjenice. To dvoje se međusobno ne isključuje. Čovječanstvo ima dugu povijest kombiniranja ovih elemenata, u narodnim pričama i pričama o postanku i mitologiji.

Moj otac se s Jamajke preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo kao dio generacije Windrush. Ne bih postojala da njemu nije bio omogućen siguran prolaz. Danas sinovi i kćeri migranata donose zakone o zaustavljanju migracija na temelju boje kože i nacionalnog podrijetla

Ideja da je čovječanstvo na vrhu hijerarhije i superiorno u odnosu na druga živa bića na planetu, kao što su ne-ljudske životinje, rijeke, drveće i planine, vrlo je recentna. To je također vrlo zapadnjački koncept. Treba li poezija biti glas promjene? Poetika svjedočenja je izbor, ali i neizbježnost. Pišemo o onome što nas okružuje: ako odlučimo izostaviti određene aspekte onoga što promatramo, onda je i to izbor. Poezija nije izvještaj ili novinarstvo, njezine su istine emocionalne i subjektivne, kao i empirijske. Na taj način bismo to mogli smatrati devocijskim činom, ali načini na koje biramo služiti ili predstavljati planet i naš okoliš mogu se razlikovati u tonu, raspoloženju i registru. Ipak, ne želim samo pisati elegije, humor također može biti vrlo moćan. Moj roman "Top Doll" (Dialogue, 2024.) kulturološka je satira koja preoblikuje priču o nastanku SAD-a kroz svjedočanstva brojnih lutaka, uključujući Barbike. Također sam s Monom Arshi suurednica antologije "Nature Matters" (Faber, 2025.), koja okuplja pjesme crnih i azijskih autora o prirodi. U toj knjizi težili smo raznolikosti glasova kako bismo promišljali što pjesma o prirodi treba i može biti u 21. stoljeću.

Goranovo proljeće, festival na kojem ste gostovali, dobio je ime po pjesniku poginulom u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Stoga je njegova ostavština važna ne samo poetski, nego i povijesno. Fašizam je stalna prijetnja svijetu, a trenutno je to zaista opet aktualno u Europi. Kako vidite tu situaciju iz Engleske?

Puno putujem i čini mi se da se mnoge zemlje, u Europi i šire, suočavaju sa sličnim izazovima. Lekcije koje smo kolektivno naučili iz Drugog svjetskog rata blijede u svijetu političkih sukoba. Poslijeratno doba bilo je razdoblje u kojem su se mnoga društva morala obnoviti. U Ujedinjenom Kraljevstvu je laburistička vlada stvorila našu Nacionalnu zdravstvenu službu i državu blagostanja. Radnička klasa je prvi put imali pristup besplatnom obrazovanju, zdravstvu i normalnim prihodima. Dugi niz konzervativnih vlada otada to sustavno uništava. Morat ćemo se jako boriti da spasimo ono što je ostalo. Degradacija demokracije je problematična i eksponencijalna u cijelom svijetu.

Ekonomija katastrofe i ekstraktivni kolonijalizam su predatorski i brutalni. Ujedinjeno Kraljevstvo se Brexitom udaljilo od Europe i mnoge su politike i retorika naše vlade rasističke i diskriminirajuće. Što može poezija u svemu tome? Često govorimo o istini, odnosno njenom nedostatku u politici i društvu, a nastojanje da naše medije pozovemo na odgovornost ključno je za održavanje čak i privida demokracije. Mislim da je iskrenost također važna. Istina je nešto o čemu razmišljamo neovisno o vlastitom djelovanju, pogotovo kada vidimo poštenje i iskrenost na djelu. To je nešto što možemo učiniti, kao pojedinci, i šire zajednice, na vrlo lokalnoj, čak intimnoj razini. Pjesme možda ne govore uvijek istinu, ali su – ili nastoje biti – iskrene.

 

Poezija i novinarstvo

Što je za vas poezija? Vaše pjesme odaju dojam da je za vas poezija prostor igre, istraživanja i znanja, ali svakako i emocija...

Da, slažem se. Važno je pronaći ravnotežu između svih ovih stvari. To je, na primjer, jedna od razlika između poezije i novinarstva. Poezija je emocionalni i duhovni kanal, to je posuda koja može nositi sve vrste emocija, dok se novinarstvo u velikoj mjeri bavi nedostatkom emocija koji stvara nepristranost kako bi se privilegirale činjenice. U poeziji se radi i o liniji, o glazbi, o pjesmi, o slici, o formi, iako naravno i sve te stvari zahtijevaju točnost i preciznost, kao i razigranost koju spominjete.

Rekla bih da velika većina ljudi ni u odrasloj dobi ne može detektirati vlastite emocije, iako su one prva informacija o svijetu koja dopire do nas. Koja je uloga pisanja u tom odnosu, između nas i naših emocija? Je li pisanje, a time i čitanje, medij koji može uspostaviti tu vezu?

Sviđa mi se ovo pitanje! Nikada nisam razmišljala o čitanju na takav način, ali mislim da je to apsolutno ono što dobivamo čitanjem poezije. Poezija je na neki način sredstvo kojim prenosimo svoje emocije: ne samo sebi kao piscima, iako je to dio procesa, nego i čitateljima. U evociranju osjetila svjedočimo svojim emocijama. Uzmimo spisateljicu poput Louise Glück: napetost u njezinu djelu svodi se na istovremeno odupiranje i eksploziju emocija. To je uvjerljiva jukstapozicija. Uvijek želim da čitatelji osjete moj rad – i da budu ekspresivni i otvoreni u pogledu emocija, a ne neprozirni. Ponekad mislim da pišemo, a da ne znamo što osjećamo o nečemu: to je putovanje otkrivanja koje pjesma čini.

U poslijeratnom razdoblju mnoga su se društva morala obnoviti. U Ujedinjenom Kraljevstvu je stvorena država blagostanja, no niz konzervativnih vlada otada to sustavno uništava. Morat ćemo se jako boriti da spasimo ono što je ostalo

Jedna od tema kojom se bavite su migracije. Europa je zauzela krut i nehuman stav prema migrantima, a i rekla bih da smo svjedoci vremena koje genocide ne doživljava kao genocide. Uopće ne govorimo o nasilju na granicama Europe i žrtvama zbog tih granica, o tome koliko je života izgubljeno u Sredozemnom moru ili rijekama...

Moj otac je bio migrant. Ili, bolje rečeno, bio je osoba koja se s Jamajke preselila u Ujedinjeno Kraljevstvo kao dio generacije Windrush. Ne bih postojala da njemu nije bio omogućen siguran prolaz. Zvuči očito, ali treba reći, s obzirom na to da Ujedinjenim Kraljevstvom danas upravljaju sinovi i kćeri migranata koji donose zakone o zaustavljanju migracija na temelju boje kože i nacionalnog podrijetla. Bila sam na rezidenciji u Nacionalnom pomorskom muzeju u Greenwichu 2016., posebno sam se bavila mediteranskom migracijom i bilo je poražavajuće uzeti u obzir gubitak života na moru i način na koji su ljudi tretirani na granicama. Nadala sam se, možda naivno, da će biti bolje, ali postalo je gore. Zamislite da ste obalni stražar koji se suočava s kaznenim progonom zbog spašavanja ljudi koji se utapaju u ledenoj vodi. Zamislite da ste zatvoreni u plutajućem zatvoru i nemate pojma kada ćete i hoćete li biti pušteni. Nezamislivo je da živimo u društvu u kojem se to događa i da sebe smatramo "civiliziranima".

Možda bismo se odmah trebali nadovezati na situacije koje danas potresaju svijet. Nasilje i napad na Palestinu od kojeg također okrećemo glave. Ukrajina, koja sada već predugo traje... Tko je pjesnik, tko je pisac u takvoj situaciji, u takvom svijetu?

Para srce i izaziva bijes pomisliti na sve pjesnike, novinare i pisce koji su ubijeni među svim ostalim civilima. Zašto međunarodna zajednica nije učinila više da ih zaštiti?

I na kraju, iako smo skloni idealizirati umjetnički rad, ipak se radi o – radu. Koliko smo danas, u eri neoliberalizma, svjesni da i umjetnici moraju "platiti režije i jesti"? U Hrvatskoj je situacija takva da se ta pitanja još uvijek jako teško postavljaju, a rad u kulturi nije adekvatno plaćen. Kakva je situacija u Engleskoj? Kako je Brexit utjecao na sve?

Mislim da su umjetnici gotovo uvijek svjesni svoje stvarnosti. U Velikoj Britaniji, kao i u Hrvatskoj, mogućnost zarađivanja za život umjetnošću, poezijom ili humanističkim znanostima općenito postaje sve manja. Sveučilišta se bore i nema osnovnog prihoda za umjetnike, što bih voljela vidjeti. Umjetnost, u najširem smislu, jest kultura. Trebamo to slaviti i nagraditi. Jako mi je drago što sam i dalje dio Versopolisa, nakon Brexita, i što imam priliku da se moj rad prevede, da mogu biti čitana zajedno s drugim europskim piscima. Ova vrsta razmjene doista obogaćuje književnost – s obje strane prevoditeljske jednadžbe. Tako je inspirativno biti dio međunarodnog festivala, čuti poeziju i glasove iz cijelog svijeta, imati prozor u druge kulture i stvarnosti.