Otkako vam je na prvi dan proljeća uručen Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu doživjeli ste priličnu pažnju medija. Premda je ta pažnja razumljiva s obzirom na važnost nagrade, je li vam ona prouzročila i stanovitu nelagodu?
Goranov vijenac važna je nagrada i zaista mi je drago što sam je dobila. "Luksuz" nelagode, s obzirom na pažnju koju je izazvala, mora se, naravno, potisnuti iz poštovanja prema Vijencu.
Koliko je teško, ali i važno za vas bilo stvoriti takvu nezavisnu poziciju u odnosu na književnu scenu? Riskira li time autor nevidljivost ili na taj način naprosto štiti svoj prije svega autorski integritet?
Istina je da nikad nisam bila prilježna u onom drugom činu književnog posla (prvi je rad na samom tekstu, u kojem se osjećam svoja), a to je promocija vlastitog rada, koju često doživljavam odvojenom od samog čina pisanja i koja ponekad zna izazvati u meni, kako rekoste, određenu nelagodu. Možda je u pitanju, dijelom i nesvjesna, zaštita integriteta, no mnogim odličnim autorima uspijeva sačuvati cjelinu vlastitosti i pored marljive promocije.
Sredinom 1990-ih ste kao već afirmirana prozna autorica objavili prvu zbirku pjesama i poezija otada postaje gotovo pa dominantna u vašem opusu. Što je u prostoru pjesme za vas bilo i jest posebno inspirativno? Treba li bježati od ideje da poezija otvara veći prostor slobode s obzirom na to da ste se (i više nego uspješno) okušali u fantastici? Koliko je prema vašem mišljenju govor o poeziji danas stereotipan izvan uskog polja znalačke kritike koja je nažalost marginalizirana?
Osim vanjskih okolnosti (sam rat koji je uspio razbiti cjelovitiji pogled na stvarnost u niz fragmenata, a pjesma je često fragmentarniji način izražavanja) tu se, pri prijelazu s proze na poeziju (premda sam pjesme pisala kontinuirano, ali ih najčešće nisam objavljivala), javlja se jedan novi izazov. U prostoru pjesme postoji drukčija jezička igrivost, drukčija je vrst slobode koju otvara pjesma, pa i drukčija vrst fantastike, ako je tako možemo nazvati u pjesmi.
Koliko je prema vašem mišljenju govor o poeziji danas stereotipan izvan uskog polja znalačke kritike koja je nažalost marginalizirana?
Znalačka kritika gotovo je jednako marginalizirana (osim u užim krugovima) kao i poezija, koja prepuštena "golom oku" i brzoj konzumaciji, traži i brze stereotipe koji joj određuju pretinac.
Što kao autorica činite kada tražite nove riječi? Koliko vas pogađaju ili ne pogađaju jezične politike koje obilježavaju posljednja desetljeća u regiji?
Riječi su svuda uokolo, žive oko nas, i u tom smislu sam svežder i, nadam se, osjetljiva na njihovu ponudu. Posebno me raduju one koje tek otkrivam i doživljavam nova osjenčenja u njima – mislim i na riječi iz srodnih jezika koji žive oko nas.
Koliko su te politike kontraproduktivne za književnu produkciju?
Smatram da su neke jezičke politike, intervencije, pa i neke preporuke, a pogotovo inzistiranja, ponekad gotovo naredbodavna, na čistoći nekog planiranog jezika, kontraproduktivne za živo tkivo jezika, koje je uvijek u mijeni i mora disati i nekim svojim plućima. Poezija može biti i to područje u kojem se pokazuje plodnost, odnosno kreativni potencijal onečišćenja.
