Roman "Proslava" Damira Karakaša kao stvoren je za filmsku adaptaciju – narativno je "funkcionalno" parceliziran i, mnogo važnije, izrazito je slikovit. Dok sam ga čitao imao sam dojam da istovremeno gledam film u modu lirskog naturalizma i, s obzirom na to da mi je to jedna od omiljenih poetika, zamišljao kako sâm polučujem taj film. S prizorima zraka svjetlosti koje prodiru kroz pukotine greda štale smještene ispod drvene seoske kuće siromaše ličke obitelji, sa šumom kroz koju na putu u udaljeni grad prolazi mladi par u rano doba svoje ljubavi i nailazi na Rome koji kroz istu šumu bježe od tko zna koga, tko zna čega.
Taj je film, s osloncem na scenarističku adaptaciju ugledne Jelene Paljan ("Kosac", "Dnevnik Diane Budisavljević"), naposljetku režirao 48-godišnji dugometražni debitant Bruno Anković, koji se prethodnih petnaestak godina, posvećen snimanju (nagrađivanih) reklama, nije bavio filmskim radom pa su njegovi rani kratki uratci, kojih je ionako bilo vrlo malo (jedan dokumentarac, jedan igrani) u međuvremenu de facto zaboravljeni.
S obzirom na takvo stanje stvari, mogla se razviti skepsa prema Ankoviću kao ključnoj autorskoj osobi projekta s velikim umjetničkim potencijalom, no pokazalo se da je splitsko-zagrebački režiser dorastao izazovu. Ne u smislu postizanja vrhunskog umjetničkog djela, koje se ionako na svim meridijanima i paralelama događa rijetko, nego u smislu ostvarivanja uratka generalno solidne kvalitete i povremenih dojmljivih uzleta. Dvije autorske odluke, međutim, mogu se smatrati problematičnima; prva je stilska i manje upitna, druga je idejno-dramaturška i znatno više škodi filmu.
Stilski, Anković se odlučio na koncepciju "čistog naturalizma", de facto ignorirajući poetičnost koja tako sugestivno boji Karakašev roman. U primjeni naturalističkog stila režiser je kompetentan, što rezultira cjelinom koja nesumnjivo ima potrebnu atmosferu, iako ona generalno nije na najvišoj razini. Takvu atmosferu Anković vrlo rijetko, svega nekoliko puta u filmu, "diže" ekstraordinarnim stilizacijama. Najimpresivnija od njih je kadar-scena očeva dolaska djedu koji posve slab leži u krevetu, a prilikom očeva izlaska iz prostorije i zatvaranja ostakljenih vrata otkriva se drugi dio prizora, ostatak obitelji (majka i dvoje djece) koji sjedi za stolom.
Doista maestralno izvedeno, s fascinantnim završnim uokvirivanjem kompozicije kroz staklo vrata – reklo bi se dostojno Tarkovskog iz njegova najpoetičnijeg filma "Zrcalo". Na Tarkovskog može asocirati i prizor kvadratično uokvirenog otvora bunara i njegove vode snimljenih iz ekstremnog gornjeg rakursa, kao i bliži plan oslikanog crkvenog prozora od kojeg se kamera udaljava da bi otvorila široki plan kojim započinje završno poglavlje filma, kad se prvi put ispisuje njegov naslov.
Dojma sam da je takvih stilizacija trebalo biti više, no razumljiva je i Ankovićeva odluka da ih štedljivije rasporedi, moguće izbjegavajući ono što bi se moglo shvatiti kao stilska razmetljivost. No odluka da, za razliku od romana, završno filmsko poglavlje bude uspostava NDH, doista je daleko od najbolje. Naime, sâm zaključni igrani dio završnice doima se tankim i zbrzanim (susret s Romima u bijegu prozaičan je, umjesto da kao u romanu bude svojevrsni transcendentni trenutak), pa da bi se podigao angažiraju se (impresivni) arhivski dokumentarni snimci, moguće po uzoru na istovrsni postupak u "Dnevniku Diane Budisavljević".
No dok je Dana Budisavljević u kontekstu svog filma takvim snimcima logično istaknula ustaško (fašističko) zlo, Anković svojom završnicom vlastiti film iz zone univerzalne tematizacije tegobne egzistencije odjednom nategnuto prevodi u zonu stavljanja takve egzistencije u službu uvjeta za nastanak i prihvaćanje fašizma. Nepotrebno, jer "Proslava" nije Bertoluccijevo "Dvadeseto stoljeće". Ili drugačije rečeno – progresivnost je dobra, ali ne dok se kosi s umjetničkom uvjerljivošću.
