Dugometražni prvijenac Brune Ankovića, prema scenariju Jelene Paljan, fabularno – iako ne i sižejno – prilično precizno prati predložak "Proslave", istoimenog romana Damira Karakaša. Film je trijumfirao na ovogodišnjoj Puli i, zaista, u lokalnom razmjerno sumornom kino-kontekstu riječ je o solidnom ostvarenju, ekspresivne fotografije i upečatljive, veristički slikane atmosfere. Film koji, s protegom u istovremeno alegorijski i anegdotalno utemeljenu, nekoliko generacija udaljenu obiteljsku i društvenu povijest, prati tegobne tjedne mladog ustaše koji se po završetku rata skriva u strahu od nove vlasti, politički međutim nije "neutralan".
U samom izboru teme nema ničega spornog. No na problem, koji ukazuje također na katkad zabrinjavajuće nisku razinu političke pismenosti u našem kulturnoumjetničkom sektoru, upućuju već redateljeve primjedbe u razgovoru nakon projekcije, kada poručuje da je snimio "ideološki neopredijeljen, apolitičan film". Kada bi nešto tako teoretski i bilo moguće, ipak ostaje nejasno kako to učiniti pričom o ustaškom vojniku, dobrovoljcu od samog početka rata, koji je u istim – ustaškim, ne domobranskim – čizmama ostao do kraja, i u kasnu jesen ’45., mjesecima nakon kapitulacije, ničim problematiziranog ratnoga puta čeka povratak kući; sve to u zemlji u kojoj se novine ciljane nacionalne manjine, koje upravo čitate, i danas javno spaljuje. Film, naravno, kao umjetničko djelo, ne mora nositi eksplicitnu političku poruku i pamfletizam mu općenito ne paše, iako se završni postupak montaže dokumentarnih snimaka uspostave "nezavisne" države mjestimice približava plakatnom. Izvanfilmsko "Smrt fašizmu!" direktora ZFF-a B. T. Matića bilo je dobrodošlo, jer film u cjelini to baš i ne poručuje.
To mu, rekosmo, nije ni namjena. No autorski je izbor što i kako (ne) prikazati. Dok su se susjedna sela dizala na manje ili više organiziran otpor, čitava nas narativna i emotivna postavka filma tjera da aktivno empatiziramo s karijernim ustašom koji je protekle četiri godine valjda obrađivao vlastiti vrt. Jedino zlo koje bilo koja vojska u kadru počini svirepo je ubojstvo seoskog "kera" od strane partizana, Srbijanca, čime se zatvara uzročno-posljedični luk i sugerira kontinuitet "nenarodnih" režima između NOVJ i žandara, čija uredba o zabrani držanja pasa pokreće jednu od priča. Scena Roma u bijegu lebdi u zraku, a završni telop je manjkav: neispisani ostaju genocidi, žrtve. A autorska je namjera da se oslika "stvarna, obična ljudska sudbina" k tome čini se bila – najbolja.
