Svaka nova knjiga Marka Pogačara, vjerojatno najeminentnijeg domaćeg pjesnika, esejista i književnog kritičara srednje generacije, u književnim se krugovima dočekuje kao mala svetkovina. Najnovijom zbirkom intrigantnog, na fonemskom ludizmu utemeljenog naslova "Ponoćni glagoli" Pogačar ne samo da iznova potvrđuje svoj pjesnički talent nego i pokazuje kako se istančan pjesnički nerv svakim novim ukoričenjem cizelira u drugačije poetsko tkanje.
U ovoj, sedmoj autorovoj pjesničkoj knjizi, poetski se tekst prije svega manifestira kao veličanstvena simfonija suglasnika, kao kaštelanovsko orkestriranje glasova u kojem aliteracije i druge zvučne figure u jezičnom tkivu graviraju istodobno i ono označeno i ono ozvučeno, pretvarajući tekstualni odsječak u zadivljujuću prskalicu zvuka među čijim se bljeskovima, ipak, pojavljuju i fragmenti značenja, iskre uvida.
Cijela je zbirka primjer jezičnog rastvaranja i cvjetanja na različitim poetskim razinama – pjesma se, poput nara, zrni pred našim očima (i još više u grlu, ako je čitamo naglas), ogoljavajući se do fonema i pupajući u foneme, čak i u nerijetkim slučajevima kada to čini mirno, ritmom običnoga govora i neutralne konstatacije.
Navodim tek nekoliko primjera: "svake večeri uoči počinka, čarobnim ručnikom", "zvižduk, zvuk zvona", "kako to već čini vjetar u proljeće, čađav / vruć od čuda i Čehova", "nipošto pošast, šifra ništavila", "ritnuo rat i vrt progutao". U mnogim slučajevima hipersenzornost glasova nadilazi obične aliteracije, i rjeđe asonance, razrastajući se u grozdove drugih stilskih figura zasnovanih na glasovnoj strukturaciji – u pjesničke homofone ("srh straha", "i pokrio / pokrajinu sitnim staklenim sitom", "od smrti smrznut", "prokleto oko", "u miraz mrzila", "izgubljen zub"), premetanja ("jaka lagoda – laka jagoda"), različita ponavljanja ("tijela mrtvih životinja tijela mrtvih životinja", "tijelo pluta potopljeno u pitanje, / tijelo pluta i tone", "onda je nestalo ljubavi, kako je samo / konačno nestalo ljubavi"), unutrašnje rime ("u travi / vladaju mravi", "puže uz uže").
Osobito su funkcionalna ponavljanja motiva i sintagmi, koja u slučajevima kada povezuju početni i završni dio pjesme štite cjelinu od rastakanja, privezujući je kakvom lajtmotivskom referencom, a zanimljiv je postupak, iako rjeđe korišten, i promjena imeničkog roda oduzimanjem završnog vokala (oluj, zemlj, knjig). Više nego ikada ranije Pogačar pokazuje mikrosonornost pjesničkog izričaja, filigranski vez koji gradi pjesmu prošivanjem zvuka i pojma promišljeno i precizno, bod po bod, glas po glas.
Semantičke plohe zahvaćene takvim, makar i labavim postupkom pričvršćivanja za svoje zvučne podloge, tiču se stvarnosti, ove današnje, neurešene, ponekad teško shvatljive – stvarnosti običnih ljudi i malih scena njihovih trošnih života (ulični prizori, geste životinja, zbivanja u krajoliku, fragmenti intime). Tek mjestimice izbija kakva izrazitija društvena natuknica, aluzija na oporo vrijeme u koje smo usidreni ("negdje se zgušnjava / najbolji od svih mogućih ratova", "te kuće, ljudi / u njima bosi i besani", itd.). Glavnina slika, ipak, ostaje izvan kontekstualne konkretnosti – to je poezija čovjeka i njegova propadanju sklonog svijeta, dana kroz stilizirane jezične forme, pomalo apstraktne korelate.
Nije lako izdvojiti ponajbolje pjesme jer je zbirka ujednačena i teško joj je pronaći manu (zatječemo tek pokoju slabiju sintagmu, nastalu na valu glasovne ornamentike). Kao osobne favorite istaknula bih početnu i završnu pjesmu ("Sonatina o divljoj gladi", "Ponoćni glagoli"), ali i "Prskalice", "Leibniz", "Veliki tjedan", "Sloboda narodu", "Occamova britva". U nekima od njih eksplicira se potencija glagola, što je i prolifičan motivski nukleus knjige: "magija sprezanja" subjekta i njegove stvarnosti, promjena kao izbavljenje, poezija kao "kratka zavjera izloga-jezika". Poezija kao magija zvuka i sloboda oblika, što ova sjajna zbirka na brojnim razinama, od leksičke do versifikacijske, i oprimjeruje.
