Htjela sam se baviti novom nomenklaturom godine, kako sam najavila u prošlom tekstu, ali najavila sam i da ću se možda pozabaviti i time kako nastaje tekst, tj. odakle dolazi ta mećava riječi koje uredimo u složenu cjelinu za svijet, da bismo se mi uklopili u njega. Ili da bi se jasnije vidjelo zašto se ne uklapamo, i sinula mi je super ideja. To je nulta točka pisanja, ideja, i vi sad ne možete protiv nje. Svaki potez olovkom zapravo je potez u onostrani svijet, toliko jak da vi više ne znate kako preći cestu, otići do pošte, dvije-tri godine nazvati najbolju prijateljicu i/ili kumu, a kad se napokon vidite, ne znate pričati ni o čemu drugom nego o tekstu i samo tekstu.

Socijalne vještine naglo su postale asocijalne. Ali da, ima u tome nečeg, ljudi koji ne pišu vide vaš tekst najbolje, i dok im ga prepričavate, kao što ste nekad s njima dijelili svoje probleme i tražili savjete, budite otvoreni i ovdje im isto poklonite svoje povjerenje. Odo ja u drugi tekst skoro. Nego, što sam ono bila govorila? E da, sinula vam je ideja i sve se mora staviti sa strane, pa i najavljeni tekst.

No, moja ideja ide ovako: pročešljala sam intervjue, većinom ovogodišnje, s nekoliko naših pisaca i spisateljica, koje su oni davali povodom izlaska njihovih novih knjiga (nebitno jesu li to bili romani, priče ili poezija… ili nešto drugo) i u kojima su se osvrtali na svoje procese pisanja. To je, recimo, dobar izvor za potrebe tumačenja teksta, ponekad pisci više sadržaj upišu nego što ga zbilja napišu, ali nema veze, to sad nije bitno.

Svejedno, ti intervjui su važni, pogotovo ako ih novinar/ka pita nešto o samom pisanju knjige, a vi imate priliku i doći do te knjige, i vidjeti vajba li vam ono što pisac govori s onim što vam tekst govori. U pravilu je to tu negdje, zna biti i iznimaka, ali jedan od najosjetljivijih teritorija teksta jesu njegove politike, i koliko god im se odupirale, one će uvijek kliznuti u njega ili obratno. Zapamtite, intervju o tekstu je jedno i pisac ga tamo tumači ili se od tumačenja brani, sam tekst je nešto drugo, pisac ga je napisao, i vidi ga onako kako vidi kip Gospe u zlatni sat kroz vitraj iz Murana u možda inače skroz hladnoj i ozbiljnoj crkvi.

Ali kako su dobri ti intervjui kad su zapravo – tečaj pisanja.

Evo, recimo, Sandra Antolić koja je ove godine objavila roman "Hrvatska mati", zbog kojeg će se tiskarski strojevi raditi još koji put za novo izdanje u 2025., pujpuj!, o tome kako piše kaže sljedeće: "Nema izlazaka, kava, prijatelja, ne javljam se na telefon. Pisanje je izolacija." Ukratko, prustovski tip pisanja, ali ne po načinu pisanja moderne proze kakvu je pisao često bolesni, jadni i samotni Marcel Proust, nego po načinu fizičke izrade teksta. Može biti i kafkijanski, ne da mi se slijevati tekst u više žila, ali kužite sad foru. Nekim piscima naprosto treba izolacija od svijeta kakav postoji dok oni postoje u njemu i traže načina da u njemu postoji i njihov tekst. Izolirajte se.

Izolirajte se, rekla bi Sandra da je imala više prostora, ali zato eto mene da pojasnim ili interpretiram na svoj način, da se ne bavite trivijom poput međuljudskih odnosa, plaćanja računa i zarađivanja za plaćanje računa, čišćenja, obavljanja svakodnevnih poslova. Ali, izolirajte se pametno. Nemojte se izolirati tako da budete samo sluga tekstu, izolirajte se tako da otkrijete nove stvari o sebi. Murakami se, recimo, izolira od svijeta tako da radi na tekstu, ali onda trči. I struja se da ne ubija i ugrije kuću izolira, npr. gumom. Poanta? Budite korisno izolirani, rekla bi Sandra, kaže Marija.

Hrvoje Šalković nedavno se vratio na književnu scenu (volim trop povratka!) novim romanom "Babići" (nisam čitala, bit će čitan!), ali jesam naišla na jedan njegov intervju i kaže tako Hrvoje: "Ako baziraš radnje romana na svojim iskustvima, onda ti, frajeru moj, samo štancaš biografije. Po meni, ako se želiš nazivati punokrvnim piscem, onda moraš znati izmisliti cijeli novi svijet sa svježim ljudima u njemu." Sad, Hrvoje je malo ovo napucao testosteronom i sve pobacao u prostoriji kao razbijač (e to se zove stil!), ali ono što vam je zapravo htio reći je – maštajte.

Da, Hrvoje vam je htio reći: idite u prirodu, trčite livadama, kao bala sijena kotrljajte se niz padinu, budite smušeni, smotani i ne odazivajte se na svoje ime, jer ste u drugom svijetu, s drugim ljudima, i drugim sudbinama i gradite ga iz svih perspektiva, sa svim iskustvima koja imate, a koja nemate – označite markerom. U tekst se ne ulazi sa spoznajama, nego s osjećajem da ćete nešto spoznati, i zato je tu mašta. Nije rekao, iako je ostavio takav dojam, da se ne inspirirate vlastitim biografijama, dapače, pisac ne piše iz tuđe nego iz svoje glave, ali nemojte sami sebi postati referentna točka za svaki sud o svijetu. To je, ukratko, put u propast. Ne štancajte, živite, doživljavajte, maštajte, rekao bi Hrvoje, kaže Marija.

Kako biti pisac koji je volio pisanje? Dvojba stara koliko i klin i pločica! Zamislite litre znoja do iskucanog prvog slova. Zna to i Slavenka Drakulić, koja je ove godine izdala knjigu priča "O čemu ne govorimo", o kojoj je važno govoriti i koju valja pročitati. Veli Slavenka u jednom intervjuu: "Naime, kao što znamo još od Lava Tolstoja, dosadno je pisati o sreći i zadovoljstvu. Ipak, iz mog iskustva najteže je pisati o fizičkoj boli." Bardovi su voljeli drljati po nesreći, jer su za pedalj bradurine uvijek bili udaljeni od nje. Mislim, tako ja objašnjavam te njihove brade. Kao kularine za velike dječake.

Ali, Tolstoj je znao biti i smiješan, samo ne znam je li to bilo nehotice, a ne znam ni koliko je njegovoj ženi Sonji bilo zabavno pretipkavati njegove mudrolije i davati im smisla. Što bi se reklo koautorirati. Ali, da sad ne uzburkavam vode navodima, Slavenka, Lav i Sonja žele reći isto: pisanje je dosadno i teško, ali može biti zabavno. Proces pisanja nije nužno lagan, i slova ponekad jednostavno ne mogu doći tamo gdje ih želimo dovesti ni uz izume kao što su M3 čipovi, neka ljudska iskustva još uvijek nemaju svoje riječi, a neka ih imaju i previše, ali dok je dosadno, teško, i naporno, neka postoji određena draž i užitak, dolazak do ruba jezika, slatka muka stvaraoca vlastitoga svijeta.

Ove godine su svi, od pape Franje do Marka Pogačara, dojavili da je važno čitati. Prvi je rekao Čitajte, čitajte, čitajte!, a drugi opet stilski nešto kompliciranije, povodom izlaska zbirke pjesama "Ponoćni glagoli": "Za samo pisanje je, čini mi se, ipak presudna stalna i intenzivna šetnja nepreglednim prostorima tekstova, također i kad je riječ o takozvanoj putopisnoj književnosti." Ukratko, čitajte. Ali, nemojte čitati jer mislite da morate i ono što mislite da morate, FOMO u svijetu književnosti ne postoji jer nema šanse da ćete pročitati sve, i svaki tekst nosi neku od referenci na nešto što je bilo prije ili najavljuje neki novi tok iz budućnosti. Trasira ga.

Čitajte ono što vam je po volji, što vas uzbuđuje, čitajte ono što vas nervira, čitajte ono zbog čega vam krv gori poput izloga nakon revolucije, čitajte knjige čije krajeve odgađate jer su rastanci formativni kako i pubertet, prvi srcolom ili kupnja prve nekretnine. Čitajte i zapitajte se: zašto ovaj tekst čini da se osjećam ovako i nađite u njemu odgovore. A ako se odgovori ne daju naći, zapamtite, ne mora sve biti artikulirano, neki se pretinci nikad ne otvore, rekao bi Pogačar, kaže Marija.

I od mene mali doprinos - pišite!

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.