Malo izdavačko poduzeće i ujedno antikvarijat Što čitaš?, koje vodi neumorni zagrebački anarhistički aktivist Marko Strpić, izašlo je s drugim izdanjem knjižice sabranih novinskih reportaža Franje M. Fuisa koje se, iako su izlazile između dva svjetska rata, gotovo redovito preštampavaju sve do naših dana (Franjo M. Fuis, "Podzemni Zagreb i druge reportaže 1934-1941, drugo prošireno izdanje", Što čitaš?, Zagreb 2020.).
U čemu je tajna dugovječnosti Fuisovih zapisa u naoko efemernoj formi novinskih reportaža, koje su nadživjele mjesta svojih prvih objava, ponajviše baš u novinama istog imena kao što su naše – Novosti? Pa u velikom umijeću da s nesumnjivim, a decentnim književnim talentom, u jedan pomalo romantizirani, ali i oporo realistički svijet unese nepatvoreni socijalni angažman. Iako estetiziran, "pričajući", često više putopisan, naoko bez teorijskih pretenzija i pisan svakodnevnim jezikom, bez znanstvenog žargona, njegov stil otkriva nam oštar senzibilitet za društvenu pravdu, prožet vitalizmom onoga tko ni za sebe ni za likove svojih reportaža ne uzima ulogu žrtve i moralizirajućeg samosažaljenja. Ta jednostavnost u opisu svakodnevice "malih ljudi", ponekad i uronjenih u pejzaž, odgovara jednostavnosti "poruka" ove angažirane literature, koja govori često više od istovremenih šturih partijskih izvještaja o teškom životu naroda. U doba diktature i medijske cenzure, kako u pogovoru za izdanje iz 1953. godine piše Vlado Majer, kada je "unutrašnjo-politička rubrika svakog lista potpuno zahirila", a buržoaska štampa u rukama privatnika imala interes "održati list pod svaku cijenu zbog prodaje ove 'trgovačke robe' i zbog drugih lukrativnih pothvata omogućenih upravo izdavanjem listova", naš autor uspijeva produbiti tunele do opore realnosti i negirati kontekst koji bi njegovo umijeće aproprirao. Jer glasila su privatiziranih interesa, kaže Majer, "čak i onda, kada su tobože nastupala kao 'opozicija', bila povezana s režimom i samim dvorom".
To nas dovodi do dva problema prisutna i u suvremenosti. Prvi, već djelomično opisan, danas je ponovno isti kao u doba kada je radio Franjo Fuis. A on se sastoji u činjenici da ni tadašnji mediji, kao ni današnji, nisu u potpunosti bježali od socijalnih proturječja društva u kojemu su izlazili. Dapače, vijesti o sirotinjskom životu i "senzacijama" da ljudi sela i grada doslovno umiru zbog ekonomske krize mogle su se komodificiranjem prepraviti u utrživu robu, čiji efekt je bio i da plaši građanstvo tjerajući ga, zbog straha od moguće vlastite propasti, u dodatnu pasivizaciju i šutnju pred nepravdama, umjesto u aktivizam. Tu ulogu mediji glavne struje imaju i danas. Ono što se od vremena Fuisova novinarskog angažmana promijenilo jest činjenica da se pod utjecajem "novih medija" društvo u tolikoj mjeri "medijatiziralo" da su obični ljudi na društvenim mrežama i sami postali "novinarima", da je fotografija svojom sveprisutnošću, naoko paradoksalno, postala gotovo neprimjetnom, a riječi, pa i one teške, izgubile na relevantnosti. Uostalom, baš su intelektualci, i to putem tzv. masovnih medija, prvi pokrenuli juriš na intelekt, propovijedajući vrijeme kraja svih smislenih stvari oko promjene svijeta. Netko će reći da je danas funkciju reportaže, kao "kraljice" novinarske forme, preuzela kolumnistika. I to je točno. No odakle nam onda osjećaj da većina novinskih kolumni, pa i kada doživi svoje uknjiženo izdanje, ne izdržava test vremena, već nestaje u ritmu svojih dnevnih povoda i potpune podređenosti "kontekstu" vladajućih? Onog stalnog igranja na protivničkom terenu, koji se ne može dekonstruirati pukom psovačkom i moralističkom negacijom.
Uzmimo samo dva primjera iz Fuisove zbirke reportaža. Prvi čini veću cjelinu i izlazio je u nastavcima u spomenutim Novostima, tokom 1935. i 1936. godine, pa bismo ga mogli svrstati i u rod feljtona. Radi se o povećem tekstu naslovljenom "Niz strminu bijede", u kojemu se Fuis preoblači u skitnicu, klošara, i u roku od jedanaest dana spušta u jedan drugi, nevidljivi, podzemni Zagreb, među nezaposlene radnike, beskućnike, skitnice i sitne lopove. Toliko je naime izdržao da s njima dijeli njihovu bijedu, vječnu trku za sljedećim dinarom, hranom i prenoćištem. Postupkom lažnog predstavljanja (samo jednom skitnici priznao je svoj identitet i pod uvjetom da ga ne oda zamolio ga da mu pomogne u snalaženju) to podsjeća na mnogo kasniju maniru u kojoj je njemački novinar Günter Wallraff poduzimao svoja prerušavanja u turskog nekvalificiranog radnika u Njemačkoj, ne na kraju i u "reportera" tada i danas žutih, ali u međuvremenu mejnstrimiziranih novina Bild. Podsjeća i na ambiciozniji dokumentaristički roman slavnog Georgea Orwella "Nitko i ništa u Parizu i Londonu". A te usporedbe s poznatijim kolegama nisu preuveličavanje. Ovdje nemamo prostora za detaljan opis dogodovština s ljudima koji žive u dronjcima, kisnu na kiši, spavaju na štagljevima sa slamom, jedu, ako imaju sreće i novca za bonove, u pučkim kuhinjama i sklanjaju se od hladnoće u kolodvorske čekaonice. Stalno lutajući u potrazi za sljedećim dinarom, usput pronalazeći poslove poput nošenja torbi s tržnice gospođama ili cijepanja drva građanima, nošenja ugljena, prošnje i sitnih krađa iz nužde i sl.
Nažalost, taj svijet gradske bijede, za koji smo u jednom trenutku socijalizma mislili da smo ga zauvijek potjerali u prošlost, danas se u ponešto izmijenjenim oblicima vraća na naše ulice. Sada imamo lijepu terminologiju beskućnika, skloništa i karitativne industrije, koja je izrasla na u bijedu gurnutoj osiromašenoj radničkoj klasi. Skupljanje boca po kontejnerima, do jučer normalno živećih sugrađana, rovarenje po smeću, sve je to ponovno postalo naša nova/stara stvarnost, s kojom se nosimo kako možemo. Netko s više empatije, mnogi uopće bez nje. Iako, kada te i treći prosjak "žica lovu", psihološka nagnuća ne znače puno pred činjenicom da si i sam ne možeš priuštiti toliko "dobrote". Fuis opisuje nadrealne svjetove grupica beskućnika koji su si izgradili sisteme tunela u tuđoj slami, gdje nekako preživljavaju noći, da bi u ranu zoru krenuli pred vlakove, pred tržnice, svugdje gdje ima svijeta koji bi im mogao pomoći. Ali on opisuje i neugaslu ljudskost u većine tih ljudi, njihovu međusobnu solidarnost i pomaganje, koji se rijetko sreću u normalno skućenih stanovnika grada. On traži i nalazi tragove dostojanstva i solidarnosti u zadnjem klošaru, koji zna da će mu prije pomoći netko tko je smo par stepenica više od njegove pozicije nego velika gospoda, kojoj su ovi ljudi, i kada se mora kretati istim ulicama, "nevidljivi".
Drugi primjer koji smo izabrali je reportaža "U carstvu uglja nad Ivančicom", gdje opisuje težak život rudara u jednom zagorskom rudniku, nadomak Zagreba. Ovdje nema opisa ekscesnog ponašanja na rubu kriminala kao u reportaži "Niz strminu bijede", ali ima onoga teškog i beznadnog rada u rudniku. Radnici su tu prikazani kao poslušni moderni robovi, pomireni sa svojom teškom sudbinom, za koju nemaju alternative. I opet se autor pretvara u posjetioca, ovdje zakratko, koji s vodičem, sada bez prerušavanja, silazi u jedan drugi, ovoga puta doslovno podzemni svijet. Čitamo minuciozne opise o svim etapama rudarskih poslova, o samom postrojenju rudnika, čak i o rudarskim konjima koji bi, naviknuti na gotovo potpun mrak svoga "radnog mjesta" vuče kolica, oslijepili kada bi izašli na danje svjetlo.
Ta izmiješanost radničko-seljačkog, prividno statičkog, i s druge strane lutalačkog života lumpenproletarijata (i sama ta riječ zvuči pogrdno) u stalnom kretanju, daje kontrapunkt ovim pričama, kojima je zajednička samo konstanta jedne otužne beznadnosti i gotovo neumitnog, iako ponekad sporog propadanja. I to ne samo pojedinaca, nego i cijelih krajeva Hrvatske (ima priča i iz Crne Gore). Drugi kontrapunkt je opčinjenost detaljima u opisima ljepote prirode, koja okružuje taj otužni život masa. To naročito dolazi do izražaja u putopisnim reportažama, kojih je i više od ovih direktno socijalno angažiranih. Ljepote mora i obale, u koje je Fuis, iako kontinentalac, zaljubljen, ali i pitomog Hrvatskog zagorja i drugih naših krajeva, stoje u oštroj suprotnosti sa životima ljudi koji nastanjuju te predjele.
Na kraju, ne možemo se ne sjetiti građanskih predrasuda koje je čak i jedan Karl Marx, sav posvećen radničkoj klasi i njezinom organiziranju, gajio spram lumpenproletarijata u nekim svojim djelima, kao ljudskim otpacima i leglu najraznovrsnijih poroka. Za razliku od njega, Franjo Fuis pronalazi ljudskost, pa i ljepotu i među tim "ispalim" ljudima. Je li to ujedno i danak "novinarskoj ideologiji", koja tvrdi da samo opisuje svijet kakav jest, bez interesa da ga mijenja, ostaje otvorenim pitanjem.
